Suđenja za ratne zločine 2015

Nepravomoćna presuda za zločin u selu Trusini (Bosna i Hercegovina)

Državi sud u Sarajevu, dana 1. rujna 2015. godine, donio je nepravomoćnu presudu kojom je proglasilo krivima i osudilo okivljenike Nihada Bojadžića, Nedžada Hodžića i Mensura Memića zbog učešća u napadu na selo Trusina kod Konjica, dana 16. travnja 1993. godine. Tada je u Trusini ubijeno 15 civila i 7 pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO),  4 osoba su ranjene (dvoje djece).

Nihad Bojadžić je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, Nedžad Hodžić na 12 godina, Mensur Memić na 10 godina.

Okrivljenici Dževad Salčin i Senad Hakalović, oslobođeni su zbog nedostatka dokaza.

dvotjedni izvještaj kolovoz 2015.

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću | Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek | Građanski odbor za ljudska prava | Pravda Bjelovar
Podrška strategiji razvoja pravosuđa u području ljudskih prava

Osijek, Zagreb, Bjelovar 21. kolovoz 2015.

Dvotjedni izvještaj o suđenjima za ratne zločine, pojavama diskriminacije, zločinu iz mržnje i govoru mržnje te pravima žrtava rata
Govor mržnje u Rijeci zasjenio javna svjedočenja žena o ratu
Dana 05. kolovoza 2015. godine javni razgovor pod nazivom »Drugi rat« zasjenila je eksplicitna pojava govora mržnje, koji je uz uvredljive povike rezultirao i fizičkim napadom na neke od posjetitelja predstave.
Uz velike mjere osiguranja na pozornici HNK Ivana pl. Zajca održana je tribina »Žene u ratu«, odnosno »Drugi rat«, u povodu 20. godišnjice VRA Oluje. U ovom događaju – u organizaciji riječkog HNK-a i Srpskog narodnog vijeća u suradnji s Documentom – Centrom za suočavanje s prošlošću – pet žena različitih nacionalnosti, u razgovoru s moderatoricom Vesnom Janković, ispričalo je svoja sjećanja na ratne događaje, priče koje mogu otvoriti javnu debatu o položaju žena i djece u ratu. Zbog svoje su nacionalnosti, ili nacionalnosti svojih muževa, bile iseljene ili protjerane iz svojih domova, a nekima su muževi ubijeni. Sudbina oca jedne od sudionica još uvijek nije riješena.
Posjetitelji predstave, kao i same sudionice, prilikom izlaska iz kazališta obasuti su uvredama koje su zadirale u njihovu etničku pripadnost, politička uvjerenja te spol. Prilikom prosvjeda korištena je ustaška ikonografija iz Drugog svjetskog rata. Uvrede i psovke prerasle su i u fizički napad na grupu posjetitelja koja je čekala organizirani prijevoz za Zagreb, prilikom kojeg je novinar Hrvoje Šimičević lakše ozlijeđen, dobivši dva udarca šakom u glavu.
Policijski službenici Policijske uprave primorsko-goranske , koji su osiguravali javna okupljanja na navedeni datum (mimohod od Mosta hrvatskih branitelja do zgrade Gradskog poglavarstva, održavanje predstave u HNK Ivana pl. Zajca Rijeka te prosvjed organiziran ispred spomenutog kazališta povodom održavanja predstave), evidentirali su deset osoba koje su počinile ukupno 11 prekršaja iz domene Zakona o prekršajima javnog reda i mira, iz članka 6. (naročito drsko i nepristojno ponašanje) i članka 13. (tuča, svađa i vika) te su podnijeti optužni prijedlozi protiv deset osoba, starosti od 22 do 61 godine. Također, protiv sedmorice od njih podnijeti su optužni prijedlozi zbog počinjenja prekršaja iz članka 25. Zakona o suzbijanju diskriminacije. Prema procjenama policije predstavi je nazočilo oko stotinu posjetitelja, u mimohodu je sudjelovalo oko 300 sudionika, a u prosvjedu ispred kazališta oko 70-ak osoba.

Utjecaj govora mržnje na mlade
Na isti dan u Kninu, prema informacijama Policijske uprave šibensko-kninske , tijekom održavanja javnog okupljanja povodom proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja te obljetnice VRO „Oluja“, gdje je na trgu Ante Starčevića bilo prisutno oko 25 000 posjetitelja nije zabilježeno narušavanje javnog reda i mira, niti su evidentirani prekršaji druge naravi. Ujedno je medijski prenesen snimak tijekom kojeg novinarka RTL televizije u direktnom prijenosu iz Knina oštro reagira na povike okupljenih ljudi, koji su iza nje počeli skandirati “Za dom spremni!”, uz fašistički pozdrav. Ono što je dodatno zabrinjavajuće jest prisutnost djece i mladih koji pozdravljaju ispruženom desnicom, što je također vidljivo na snimci. Policijska uprava šibensko-kninska je na navedeni dan u Kninu zabilježila ukupno 10 prekršaja po Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira (remećenje javnog reda i mira svađom, tučom; vrijeđanja službenih osoba; isticanje simbola kojim se remeti javni red i mir), 2 prekršaja iz članka 18. stavak 2. Zakona o javnom okupljanju (nošenje odore, oznaka ili drugih obilježja kojima se poziva na rat ili upotrebu nasilja, nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji drugi oblik nesnošljivosti) tijekom koncerta Marka Perkovića Thompsona, na kojem je bilo prisutno oko 90 000 posjetitelja.
Dana 08. kolovoza 2015. godine fotoreporter Nikola Škorić svjedočio je skupini dječaka koje je na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu na rasnoj osnovi vrijeđala i fizički prijetila turistu. Dok mladim turistima, koji su mirno sjedili na trgu, nije bilo jasno što se događa nasilnici su prijeteći vikali prema tamnoputom dječaku. Fotoreporter koji ih je u vrijeđanju zaustavio, kao odgovor od nasilnika je dobio izjavu „Ti si neki četnik!“. Iako su snimke događaja dostupne na raznim medijskim portalima, nismo pronašli informacije da su nadležne policijske uprave registrirale događanja te po njima postupale.
Novi Kazneni zakon, koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013. godine (KZ), regulira govor mržnje kao javno poticanje na nasilje ili mržnju (članak 325.), a isti je inkriminiran prema širim osnovama, čime hrvatski pravni sustav širi zaštitu od govora mržnje i na druge tradicionalno ranjive skupine . Kazneno djelo u st. 1. jasno ističe kažnjivost ne samo poticanja na nasilje nego i na mržnju. Iako kažnjivost govora mržnje nije ograničena samo na onaj govor koji može poremetiti javni red i mir ili koji je ugrožavajući, pogrdan i uvredljiv, trebalo bi ga smatrati kaznenim djelom samo kada je riječ o govoru koji može poremetiti javni red i mir, jer takvo (restriktivno) tumačenje djela je u skladu s dominantno zaštićenim pravnim dobrom – javnim redom i mirom – glava XXX KZ. Takvo tumačenje služi i jasnijem razgraničenju ovog kaznenog djela od analognih prekršaja protiv javnog reda i mira te prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije.
Iz navedenih podataka, kao i statističkih podataka Ministarstva pravosuđa za 2014. godinu u svezi procesuiranja govora mržnje razvidno je da ne postoji znatna sudska praksa, kao ni iniciranje kaznenih progona aktera govora mržnje, već se pribjegava prekršajnim postupcima. Time se, po našem mišljenju, umanjuje opasnost navedenih pojava po društvo, osobito mlade.
Javni red i mir smatra se narušenim ponajprije kada je stvorena otvorena ili latentna opasnost od nasilja, kada zajednički život više nije moguć bez straha za život, tijelo ili imovinu i kada je zbog toga narušeno povjerenje u pravni poredak i sigurnost. Ujedno je pri procjeni narušenosti javnog reda i mira od velikog značenja i predispozicija javnosti, osobito mladih, za nasilje, te prethodna ugroženost skupine protiv koje je govor mržnje u određenom društvu usmjeren.
Smatramo da su u opisanim događajima, osobito onima u Rijeci, prilikom kojih je govor mržnje prerastao i u fizički napad na pojedince drugačijih stavova, ostvareni svi elementi kaznenog djela iz čl. 325. te da je radi prevencije kao i isticanja važnosti tolerancije nužno oštro osuditi počinitelje, kao dio kaznene represije, ali i generalno preventivnog učinka propisanih kazni.

Poziv Vladi RH na uključivanje sjećanja na žrtve u obilježavanje VRA „Oluja“
Organizacije za ljudska prava u Republici Hrvatskoj upozorile su da je dvadeseta godišnjica VRA „Oluja“ protekla u znaku slavljenja oslobođenja bez organiziranog spomena na žrtve. Pozvale su Vladu RH da na tragu riječi premijera Milanovića “…žalimo za svakim izgubljenim životom, za svakom žrtvom, svakom ljudskom i obiteljskom tragedijom” pronađe način uključivanja sjećanja na žrtve u obilježavanje godišnjice VRA „Oluja“. Sam naziv državnog praznika Dan domovinske zahvalnosti pruža priliku za to. Zato predlažu pokretanje dijaloga o primjerenom načinu budućih obilježavanja na forumu poput Povjerenstva za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske. Dijalog bi svakako trebao uključiti predstavnike obitelji stradalih, okupljene u Udruženje “Protiv zaborava”, Zajednicu udruga civilnih stradalnika Domovinskog rata, koje imaju sjedište u Zagrebu, te Koordinaciju srpskih udruženja porodica nestalih, ubijenih i poginulih lica sa prostora bivše Jugoslavije koja ima sjedište u Beogradu.

(Ne)poštivanje pravomoćnih presuda za ratne zločine
U sklopu obilježavanja 20. godišnjice VRA „Oluja“ 5. kolovoza 2015. godine ulica u Kninu dobila je ime Ulica 72. bojne. Obilježavanju u Kninu prisustvovali su i Mihael Budimir, Dalibor Banić i Josip Bikić. Organizacije za ljudska prava pozvale su Vladu RH da provjeri radi li se o istim osobama koje su kao pripadnici 72. bojne pravomoćno osuđeni za zločin u Lori. Podsjetile su da su pripadnici 72. bojne Vojne policije HV-a, Tomislav Duić, zapovjednik Vojnog zatvora Lora, Tonči Vrkić, Anđelko Botić, Emilijo Bungur i Ante Gudić te Miljenko Bajić, Josip Bikić i Davor Banić, u tzv. sudskom predmetu Lora 1 osuđeni, jer je Sud na temelju izvedenih dokaza nedvojbeno utvrdio da su u razdoblju od ožujka do rujna 1992. u Vojno-istražnom centru “Lora” u Splitu, bez ikakvog pravnog osnova, držali veći broj zatočenih civilnih osoba, uglavnom srpske nacionalnosti, vrijeđajući njihovo ljudsko dostojanstvo, ponižavajući ih, fizički i psihički zlostavljajući ih te su ih pri tom mučili i tjelesno kažnjavali – sve do usmrćenja nekih od njih: Gojka Bulovića i Nenada Kneževića. Presuda je potvrđena od strane Vrhovnog suda RH-a i postala je pravomoćnom 6. veljače 2007. godine. Josip Bikić bio je u bijegu te je u odsutnosti osuđen na 6 godina zatvora. Nakon dragovoljne predaje, u obnovljenom postupku, priznao je krivnju. Osuđen je na 4 godine zatvora.

Uoči Sinjske Alke organizacije za ljudska prava upozorile su da je osuđeni ratni zločinac Mirko Norac i dalje član Viteškog alkarskog društva mada je osuđen, u dva sudska postupka, na ukupno 15 godina zatvora zbog kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Norac koji je, uz ostalo, osuđen i zbog toga što je na stratištu blizu Gospića osobno usmrtio nepoznatu žensku osobu, nije – kako to konstatira prvostupanjska presuda – iskazao ni „pijetet prema poginulima i suosjećanje s onima koji su u operaciji izgubili svoje bližnje“. Vlada RH nije, ni na koji način, reagirala na opetovane upite medija i organizacija za ljudska prava.

Paljenja državnih zastava Republike Hrvatske
Dana 4. kolovoza 2015. godine, ispred hrvatskog veleposlanstva u Beogradu, vođa Srpske Radikalne Stranke Vojislav Šešelj zapalio je hrvatsku zastavu. Šešelju je to bilo drugo paljenje hrvatske zastave od izlaska iz zatvora u studenom 2014. godine.
U jutarnjim satima 5. kolovoza 2015., na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, nepoznati počinitelj zapalio je zastavu Republike Hrvatske izvješenu na obiteljskoj kući 52-godišnjaka u Vukovaru, izvijestila je PU vukovarsko-srijemska.
U Vinkovcima je nepoznati počinitelj u noći između ponedjeljka i utorka 10. i 11. kolovoza 2015, zapalio državnu zastavu Republike Hrvatske, izvijestila je PU vukovarsko-srijemska. Zastava je zapaljena na travnatoj površini pored dječjeg igrališta na Trgu Josipa Runjanina.Policijski službenici provode kriminalistička istraživanja s ciljem utvrđivanja počinitelja i svih okolnosti vezanih uz događaj, navodi policija .
Odluka Gradskog vijeća Vukovara o (ne)postavljanju dvopismenih ploča
Gradsko vijeće Vukovara 17. kolovoza 2015. izglasalo je većinom glasova izmjene gradskog Statuta po kojima nisu predviđene dvojezične table na gradskim ustanovama, institucijama, trgovima i ulicama u Vukovaru. Izmjenama Statuta trebala se poštivati odluka Ustavnog suda RH od 12. kolovoza 2014. da Gradsko vijeće Vukovara u roku godine dana riješi pitanje dvojezičnosti u tome gradu.
Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodnog vijeća, smatra kako je odluka Gradskog vijeća Vukovara o izmjeni Statuta kojom se ne predviđa postavljanje dvojezičnih ploča na gradskim ustanovama, institucijama, trgovima i ulicama, a u suprotnosti s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina i sukobu s obvezama koje je Republika Hrvatska preuzela kao članica Europske Unije, ali i u sukobu s obvezama Republike Hrvatske prema drugim međunarodnim organizacijama. Naglasio je i da pitanje dvojezičnosti nije problem samo za Vukovar, već je to problem za srpsku zajednicu u cijeloj zemlji, odnosno za toleranciju u Hrvatskoj .
Pitanje ćirilice u Vukovaru otvorilo se nakon što su rezultati popisa stanovništva iz 2011. pokazali da građani i građanke srpske nacionalnosti čine 34,87 posto vukovarskog stanovništva, na što je tamošnja organizacija SDSS-a zatražila ravnopravnu službenu uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma u Vukovaru, u skladu s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina.
Odgođeno osnivanje specijalnog suda za ratne zločine počinjene na Kosovu
Dana 3. kolovoza 2015. Parlament Republike Kosova izglasao je osnivanje Specijalnog suda za ratne zločine počinjene na teritoriju Kosova od strane pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) u periodu od 1. siječnja 1998. do 31. prosinca 2000. godine. Neophodne izmjene Ustava za osnivanje suda podržalo je 82 zastupnika, 5 zastupnika je glasalo protiv, a 1 je ostao suzdržan. Iako se radi o nacionalnom sudu, planirano sjedište suda biti će u Nizozemskoj radi izbjegavanja mogućeg zastrašivanja ili utjecaja na svjedoke. Osnivanje specijalnog suda potaknuo je izvještaj iz prosinca 2010. Vijeću Europe, koji je potpisao Dick Marty, o krijumčarenju ljudskih organa na Kosovu (zarobljenika pritvorenih u zatvorima na sjeveru Albanije), u kojem je prozvao neke od tadašnjih vodećih političara. Donošenje zakona izazvalo je burne reakcije, vezane uz negiranje zločina, narušavanje digniteta oslobodilačkog rata, te na kraju i osporavanje ustavnosti odluke o osnivanju specijalnog suda.
Dana 11. kolovoza, tri opozicijske stranke predale su Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu ustavnosti navedene odluke o osnivanju specijalnog suda sa tvrdnjama da bi isti ugrozio suverenitet Kosova, te da su kršene procedure tijekom glasanja u parlamentu. Tako je potpisivanje ukaza o proglašenju tog zakona, koje je predsjednica Kosova Atifete Jahjaga trebala učiniti do ponoći istoga dana, odloženo do donošenja odluke Ustavnog suda.
Suđenja za ratne zločine u odsutnosti okrivljenika
Pred specijalnim sudovima za ratne zločine u RH trenutno su u tijeku 3 suđenja za ratne zločine čiji okrivljenici nisu dostupni pravosudnim tijelima te im se sudi u odsutnosti.
Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku u tijeku je kazneni postupak protiv četvorice nedostupnih optuženika za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, počinjenog u Popovcu u periodu od kolovoza 1991. godine do kraja 1996. godine. Pred Županijskim sudom u Osijeku već je provedeno jedno suđenje protiv četvorice prisutnih optuženika, za ratni zločin počinjen u Popovcu, u istom vremenu, ali ne i za posve iste radnje počinjenja kaznenog djela . Svjedoci koji su dali iskaze tijekom toga postupka iz 2009. ponovno su ispitani i tijekom rasprave koja je u tijeku. Svi svjedoci, od kojih su najveći broj preživjele žrtve mučenja i zlostavljanja, iskazali su nezadovoljstvo suđenjem u odsutnosti.
Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu u tijeku je obnovljeni kazneni postupak protiv trojice optuženika (opt. V. Trifunović i dr. ) – za zločin u Varaždinu počinjen raketiranjem i bombardiranjem grada koje je za posljedicu imalo ranjavanje i usmrćenje civila te znatnu materijalnu štetu. Isti su u odsutnosti osuđeni pred Okružnim sudom u Varaždinu u ožujku 1993. godine na kaznu zatvora od 15 godina zatvora, dok je trećeokrivljeni osuđen na 10 godina zatvora. Do obnove kaznenog postupka došlo je na zahtjev prvo-osuđenog.
Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Rijeci u tijeku je kazneni postupak protiv sedmorice optuženika (opt. Dane Radočaj i dr.) – za zločin u Udbini; ubojstvo dvojice civila muslimanske nacionalnosti.
O suđenjima u odsutnosti u predmetima ratnih zločina koja su, prije desetak godina , bila učestala, monitoring tim suđenja za ratne zločine, višekratno je pisao u svojim godišnjim izvještajima . Analizirani su provedeni postupci, prigovori branitelja, svjedoka i žrtava tijekom rasprava. Već i tada se vidjelo da su preživjele žrtve, srodnici ubijenih ili nestalih, svjedoci, razočarani činjenicom da u sudnici nije/su prisutan/ni optuženik/ci. Pokazivali su zamor i nelagodu ponavljanim, višestrukim ispitivanjem; od djelatnika policije, istražnih sudaca, tužitelja te tijekom javnih rasprava. Javno su iskazivali nevjericu u dostižnost pravde s obzirom na odsutnost optuženika.
Zakon o kaznenom postupku, u svom čl. 402. st. 3. propisao je mogućnost suđenja u odsutnosti , čijom analizom se vidi da se moraju ispuniti posebni, propisani, uvjeti da bi se sudilo u odsutnosti. Ujedno su i sporazumi o suradnji između tužiteljstava u regiji , gdje danas boravi većina nedostupnih optuženika (Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori), ostvarili mogućnost bolje suradnje i razmjene dokaza. Ustupanjem dokaza otvaraju se zakonski uvjeti za vođenje kaznenog postupka protiv optuženika pred pravosuđem zemlje čiji je isti državljanin te dokidanje nekažnjivosti počinitelja ratnih zločina.
Iako je u postupcima u tijeku odsutnim optuženicima osigurana profesionalna obrana, dva su razloga koja ovakva suđenja čine dvojbenim. Prvi je nemogućnost priznanja i izvršenja u inozemstvu sudske odluke donesene u odsutnosti optuženika. Drugi je pojednostavljena zakonska mogućnost obnove kaznenog postupka. Odredbe ZKP (čl. 497.st.3., čl.501.st.1.t.3.) propisuju mogućnost obnove postupka u korist osuđenika kome se sudilo u odsutnosti, kada postoji mogućnost da mu se sudi u nazočnosti ili ako se iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi.
Razmatranjem svih navedenih činjenica apeliramo na izbjegavanje suđenja u odsutnosti, veću razmjenu dokaza i ustupanje predmeta tužilaštvima u regiji prema boravištu okrivljenika, jer u protivnom suđenja u odsutnosti postaju nelogična, neekonomična, ne donose pravdu za žrtve, a otvaraju pitanja moguće povrede prava okrivljenika.

Obilježavanje 5. godišnjice Konvencije o kazetnom streljivu, s naglaskom na pružanje pomoći žrtvama mina i poticanje njihove efikasne rehabilitacije i reintegracije u društvo
U Rovinju je 1. kolovoza 2015. godine obilježena peta godišnjica stupanja na snagu Konvencije o kazetnom streljivu u organizaciji udruge Mine Aid, u suradnji s Centrom M.A.R.E., Zakladom “Hrvatska bez mina“, Invalidskim odbojkaškim klubom “Zagreb”, Hrvatskim centrom za razminiranje i Uredom za razminiranje Vlade RH. U tu svrhu, Invalidski odbojkaški klub “Zagreb”, čiji su članovi ujedno osobe stradale od mina i kazetnog streljiva, odigrao je pokaznu utakmicu sjedeće odbojke s ciljem promicanja pozitivne percepcije i važnosti socijalne integracije stradalnika, odnosno osoba s invaliditetom općenito. U Centru M.A.R.E. održan je okrugli stol na temu: “Obveze, postignuća i utjecaj Konvencije o kazetnom streljivu” s ciljem podizanja svijesti o problematici minskoeksplozivnih sredstava (MES-a) i neeksplodiranih ubojnih sredstava (NUS-a), obveza i povezanosti Konvencije s drugim srodnim konvencijama. Predstavnici nevladinog i vladinog sektora zaključili su kako još uvije postoje brojni izazovi kada je u pitanju potpuno razminiranje Hrvatske te puno ostvarenje svih ljudskih prava osoba s invaliditetom bez diskriminacije civilnih i vojnih invalida, ili žrtava kazetnog streljiva i onih koji su pretrpjeli ozljede ili su postali invalidi zbog drugih uzroka; a razlike u tretmanu trebaju se temeljiti isključivo na medicinskim, rehabilitacijskim, psihološkim ili socijalno-ekonomskim potrebama; shodno odredbama Konvencije (čl. 5. st. 2.) . Još jednom je istaknuto da i druge obveze iz Konvencije nisu izvršene, jer Republika Hrvatska ne posjeduje konzistentnu i ažuriranu bazu podataka o osobama stradalim od mina i ostalih eksplozivnih ostataka Domovinskog rata.
Od 6. do 11. rujna 2015. u Dubrovniku će se održati UN-ova Prva pregledna konferencija Konvencije o kazetnom streljivu, u organizaciji Ureda za razminiranje, te će tako zemlja koja ima problem zagađenosti minsko-eksplozivnim i ubojnim sredstvima ujedno biti i domaćin međunarodne konferencije.
Prava civilnih žrtava rata, u koje spadaju i žrtve MES-a i NUS-a, u svezi s ratnim događajima (bombardiranje, eksplozija ratnog materijala, zalutali metak i sl.) ili od eksplozije zaostalog ratnog materijala nakon završetka ratnih operacija regulira Zakon o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata. Izmjene navedenog zakona najavljene su za jesen 2015.

Prilog: Obljetnica neprocesuiranih zločina u Dalju i Saravašu

1. GODIŠNJICA NAPADA NA POLICIJSKU POSTAJU DALJ
Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća podno spomen obilježja ispred policijske postaje u Dalju, dana 1. kolovoza 2015. godine obilježena je 24. obljetnica pogibije 39 branitelja (pripadnika policije, Zbora narodne garde te Civilne zaštite) poginulih ili ubijenih u napadu bivše JNA i Teritorijalne obrane na Policijsku postaju Dalj.
Za napad na Policijsku postaju u Dalju, Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je optužnicu K-DO-39/09, od 11. svibnja 2010. godine , protiv okr. Enesa Tase, nedostupnog hrvatskom pravosuđu, zbog kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120.st.1. OKZ RH, i ratnih zarobljenika iz čl. 122., u svezi s čl. 28. OKZ RH, kao časnika bivše JNA, koji je u kritično vrijeme bio zapovjednik 51. motorizirane brigade bivše JNA. Optužnicom je, pored ostalih zločina, inkriminiran i za napad na Policijsku postaju u Dalju, izvršen 1. kolovoza 1991. godine, odnosno ubojstvo hrvatskih policajaca i pripadnika Zbora narodne garde,. U citiranoj optužnici kao žrtve navedeni su policajci ubijeni tijekom toga napada: Dario Dujmović, Antun Mihaljev, Josip Glibušić, Mijo Džanko, Đuro Butorac, Josip Kemenji, pripadnici ZNG ubijeni tijekom toga napada: Đuro Lončarek, Tunica Belečetić, Dražen Kiš, Ivan Dizdar i Darko Sekulić.
Prema informacijama Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj u obrani Policijske postaje Dalj, 1. kolovoza 1991. godine, život su izgubili:
Pripadnici policije: Josip Glibušić, Slavko Putnik, Đuro Butorac, Zdravko Kovčalija, Zatko Takač, Dario Dujmović, Ivan Horvat, Jovica Matin, Željko Svalina, Goran Mihaljević, Stjepan Pavić, Mladen Palinkaš, Antun Mihaljev, Vinko Dujić, Mijo Džanko, Josip Kemenji, Boško Paradžik, Stanislav Guljašević, Petar Kovčalija, Josip Kraštek.
Pripadnici Zbora narodne garde: Ivica Abramović, Tunica Belečetić, Dragan Cesarec, Ivan Dizdar, Željko Đakalović, Stanislav Eljuga, Dražen Kiš, Dario Ligenza, Đuro Lončarek, Željko Roguljić, Branko Sabljo, Darko Sekulić, Vlado Varga, Mario Vuknić, Marko Poplašen.
Pripadnici civilne zaštite: Ile Galić, Andrija Ripić, Drago Kovčalija, Franjo Kovčalija.
Temeljem istraživačkog rada dokumentiranja ljudskih gubitaka u Hrvatskoj 1991.-1995. Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću je, uz navedene žrtve, evidentirala i žrtve koje se poimenično ne nalaze na spomeniku u Dalju, a bili su pripadnici Civilne zaštite ili civili poginuli ili ubijeni navedenog dana u Dalju: Nikola Tadijan, pripadnik Civilne zaštite, usmrćen 01. kolovoza 1991. u pekari u Dalju, zajedno s vlasnikom pekare Pjeterom Djeveljekajem, također pripadnikom CZ-a, Kojić Veljko i Katica sa kćerkom Biljanom, civili, svo troje ubijeni su ispred kuće u Dalju 01. kolovoza 1991. te Ivan Sabo – Janoš, civil, ubijen u dvorištu kuće 01. kolovoza 1991.

2. NEPROCESUIRAN ZLOČIN U SARVAŠU
Dana 1. i 2. kolovoza 1991. godine u dvorištima i obiteljskim kućama u Sarvašu , pronađeni su leševi civila srpske nacionalnosti. Do danas nisu otkriveni niti procesuirani počinitelji toga zločina. Točan broj žrtava do danas nije utvrđen, a uključujući i dvojicu naknadno usmrćenih hrvatskih policajaca srpske nacionalnosti, pretpostavlja se da se radi o najmanje 12 žrtava.
U tjedniku „Nacional“, u članku „Pokolj policajaca i civila u Sarvašu: Slučaj o kojem je Šeks morao znati“ , uz imena ubijenih civila, navodi se da su, u kritičnom vremenu, u Sarvašu bili stacionirani hrvatski vojnici iz nepoznate postrojbe. Došli su par dana prije kritičnog događaja, s nekoliko kamiona registarskih oznaka Slavonskog Broda. Kritičnog dana, 1. kolovoza 1991. godine, nakon što je stigla vijest o padu Dalja i Aljmaša, vojnici su krenuli, prema pisanju navedenog članka, u odmazdu. Dana 1. kolovoza 1991. godine nestaju i dvojica hrvatskih policajaca, pripadnici Policijske uprave Osječko baranjske, Zdravko Pokrajac i Milorad Đekić. Upućeni su u redovnu ophodnju u Sarvaš, odakle se nisu vratili. Prema iskazima svjedoka, kako je napisano u navedenom članku, posljednji put su viđeni u Sarvašu. Tijelo Milorada Đekića isplivalo je u Dunavu u veljači 1992. godine, a tijelo Zdravka Pokrajca isplivalo je u Dravi u ožujku 1992. godine.
Srodnici žrtva iz Sarvaša podnijeli su kaznenu prijavu 1996. godine. Četiri godine nije bilo nikakvih informacija o istrazi. Potom su Općinsko državno odvjetništvo i Županijski sud u Vukovaru, dana 11. srpnja 2000. kompletni spis ustupili Županijskom državnom odvjetništvu u Osijeku, gdje je taj predmet zaveden pod brojem DO-K-49/2000. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, dana 22. listopada 2001. godine, odbacilo je kaznenu prijavu u vezi s masakrom u Sarvašu.
Temeljem istraživačkog rada dokumentiranja ljudskih gubitaka u Hrvatskoj 1991.-1995. Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću evidentirala je deset žrtava, od kojih osam civila, te dvije žrtve neutvrđenog statusa: Bojanić Melanija (1927.), Bojanić Dušan (1950.), Bojanić Branka (1952.), tijelo nije pronađeno, Adamović Veselin (1944.), tijelo nije pronađeno, Adamović Gospava (1949.), Jerenić Lazar (1954.), Petrović Zorka (1926.), u Knjizi umrlih Srpske pravoslavne crkve navodi se godina rođenja 1929., Sandić Svetislav (1939.), Milojević Dušan (1964.), Andrašek Nedeljko (1960.). Svi podaci za navedene žrtve te okolnosti stradavanja provjereni su kroz tri različita izvora, kao i izjave obitelji i svjedoka tijekom terenskog rada.

spomen obilježje “Slomljeni pejsaž” na brdu Čukur kod Hrvatske Kostajnice

Dana 10. kolovoza 2015. godine otkriveno je spomen obilježje “Slomljeni pejsaž” na brdu Čukur kod Hrvatske Kostajnice, u spomen na poginulog hrvatskog snimatelja Gordana Lederera.

Spomen obilježje postavljeno je na mjestu na kome je ubijen 10. kolovoza 1991. godine snajperskih hicem neprijateljske strane Gordan Lederer, dok je snimao hrvatske vojnike i policajace.

Do danas nije nitko pravomoćno osuđen za počinjeni zločin nad Gordanom Ledererom.

dvotjedni izvještaj 15. do 31. srpnja 2015. godine

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću 

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek 

Građanski odbor za ljudska prava 

Pravda Bjelovar

Podrška strategiji razvoja pravosuđa u području ljudskih prava
Osijek, Zagreb, Bjelovar, 31. srpnja 2015.

Dvotjedni izvještaj o suđenjima za ratne zločine,
pojavama diskriminacije, zločinu iz mržnje i govoru
mržnje, pravima žrtava rata i društvenom procesu
suočavanja s prošlošću

Odštetni zahtjevi obitelji ubijenih srodnika tijekom i neposredno
nakon VRA „Oluja“

Republika Hrvatska potpisnica je brojnih međunarodnih ugovora, između ostalih i
Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, čime je preuzela obvezu
poštivanja ljudskih prava i sloboda zajamčenih Konvencijom i njenim protokolima.
U kontekstu prava na reparacije civilnih žrtava rata, osobito prava na život te
zabrane mučenja, obvezna je provoditi učinkovite istrage.
U dvadeset godina hrvatsko je pravosuđe podignulo tri optužnice za ratne zločine
počinjene tijekom i po završetku Vojno-redarstvene akcije “Oluja”, no
pravomoćno je osuđen tek Božo Bačelić, zbog usmrćenja Nikole i Milice Damjanić,
starijeg bračnog para srpske nacionalnosti u Prokljanu kod Skradina te
zarobljenog neprijateljskog vojnika Vuka Madića, u zaseoku Mandići. Istom
presudom Županijskog suda u Splitu oslobođeni su ostala trojica okrivljenika.1

Za zločine u Gruborima, Županijski sud u Zagrebu objavilo je presudu kojom su
optuženici Frano Drljo i Božo Krajina nepravomoćno oslobođeni optužbe za ratni
zločina protiv civilnog stanovništva počinjen 25. kolovoza 1995. u selu Grubori, za
vrijeme trajanja akcije pretrage terena pod nazivom “Oluja obruč”. Iste je teretila
optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu da su kao pripadnici ATJ
Lučko, nakon što su grupe pod njihovim zapovjedništvom ušle u selo, Frano Drljo
osobno i njemu podređeni Igor Beneta (danas pokojni) pucali u civile, dok su drugi
neidentificirani pripadnici njegove grupe pucali u civile i palili kuće, a okrivljenici
nisu poduzeli ništa da spriječe sebi podređene pa su tom prilikom Milica Grubor,
Marija Grubor, Jovo Grubor, Jovan Grubor pok. Damjana, Miloš Grubor i Đuro
Karanović zadobili prostrijelne ozljede od kojih su preminuli, a većina objekata i
gospodarskih zgrada u zaseoku Grubori je zapaljena.

Za zločin u selu Kijani, Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci podignulo je optužnicu, koja još nijestupila na pravnu snagu, protiv R. K., pripadnika 118. domobranske pukovnije HVa,za ratni zločin protiv civilnog stanovništva od 15. kolovoza 1995. do 28.
kolovoza 1995. godine u selu Kijani radi usmrćenja dvije civilne osobe R.S. i M.S.
ispred njihove kuće dok je M.S. zapalio s kućom.2

U županijskim državnim odvjetništvima evidentirano je 6.390 kaznenih prijava za
kaznena djela počinjena za vrijeme i nakon „Oluje“, od čega se 439 odnose na
pripadnike oružanih snaga. Po navedenoj statistici, osuđeno je 2.380 osoba, ali
javnosti nije poznat njihov identitet niti kaznena djela za koja su odgovarali.3
Kako je pred hrvatskim sudovima iniciran velik broj parničnih postupaka sa
zahtjevom za naknadu nematerijalne štete zbog usmrćenja bliskih srodnika
tijekom Domovinskog rata, kojima nije prethodila pravomoćna presuda počinitelja
ratnog zločina ili drugog kaznenog djela, sudovi uglavnom odbijaju tužbene
zahtjeve zbog proceduralnih razloga, najčešće zbog zastare pokretanja postupka.
Pored toga, žrtve/tužitelje obvezuje se na podmirivanje parničnih troškova, koji su
u pojedinim predmetima iznosili i 100.000 kn. Time se potpuno negira satisfakcija
žrtava.

Višegodišnjim analiziranjem takvih postupaka zaključili smo da je nemogućnost
ostvarivanja naknade štete posredni rezultat neučinkovitih istraga. Od 168
analiziranih predmeta 39 se odnosi na usmrćenja i nestanke tijekom ili
neposredno nakon VRA „Oluja“. Od 39 zahtjeva pred nacionalnim su sudovima
usvojena tek 3 tužbena zahtjeva te je srodnicima ubijenih dosuđena naknada
štete. Dvije presude (od kojih je jedna još nepravomoćna) odnose se na zločin
počinjen u Varivodama4. Pozitvnom ishodu ovih tužbi doprinijelo je rješenje
Vrhovnog suda RH iz siječnja 2012. u slučaju Jovana Berića, u kojem je navedeno
da su otac i majka tužitelja ubijeni iz vatrenog oružja u dvorištu svoje kuće, da je
istog dana u Varivodama ubijeno 9 starijih osoba srpske nacionalnosti te da je
smrt roditelja tužitelja uzrokovana terorističkim aktom s ciljem izazivanja straha,
užasa i osobne nesigurnosti građana, za koju, temeljem Zakona o odgovornosti za
štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija, odgovara
Republika Hrvatska. Spomenutim zakonom je također propisano da obaveza
naknade štete postoji nezavisno o tome je li štetnik utvrđen, kazneno progonjen
ili oglašen krivim. Usvojen je i zahtjev djece ubijenog Đurađa Čanka u kolovozu
1995. u mjestu Zrmanja, nakon osuđujuće presude Županijskog suda u Zadru5.
2 Izvor: http://www.dorh.hr/rije0511
3 Izvor: http://www.dorh.hr/rije0511
4 28. rujna 1995. godine, u selu Varivode, oko 17,00 sati, ubijeno je devetoro civila, osoba
starije životne dobi: Jovan Berić, star 75 godina, Jovan Berić, star 60 godina, Mara Berić,
stara 70 godina, Marko Berić, star 80 godina, Milka Berić, stara 71 godinu, Radoslav Berić,
star 69 godina, Dušan Dukić, star 75 godina, Mirko Pokrajac, star 85 godina.
5Presuda od 15.07.1996. K-9/96

Nakon iscrpljenog pravnog puta u RH, Europskom sudu za ljudska prava obratilo
se 17 podnositelja zahtjeva koji se pozivaju na povredu zajamčenog prava na
život iz čl. 2. Konvencije, odnosno neučinkovite istrage zločina počinjenih u
„Oluji“.6 Vlada RH je u četiri predmeta potpisala prijateljsku nagodbu ili
unilateralnu deklaraciju7 s podnositeljima zahtjeva; Bibić i drugi protiv Hrvatske,
br. zahtjeva 74392/12, Perić protiv Hrvatske, br. zahtjeva 38878/13, radi
usmrćenja oca 11. kolovoza 1995. u selu Kistanje; Nirvana Repac protiv Hrvatske,
br. zahtjeva 12992/13, radi usmrćenja oca u periodu od 8. do 11. kolovoza 1995.
u selu Donji Srb; Žarković i drugi protiv Hrvatske, br. zahtjeva 75187/12, radi
usmrćenja srodnika u Plavnom, 24. kolovoza 1995. Četiri zahtjeva sud je
proglasio nedopuštenima zbog proteka roka od 6 mjeseci od saznanja o
neučinkovitosti istrage te nedovoljne aktivnosti podnositelja zahtjeva radi
intenzivnijeg postupanja tijela državnog progona (Dušan Lončar i drugi protiv
Hrvatske – br. zahtjeva 12744/13 – usmrćenje srodnika 6. kolovoza 1995. kod
mjesta Žirovac; Grubić protiv Hrvatske, br. zahtjeva 56094/12, usmrćenje majke
05. kolovoza u Golubiću; Kukavica protiv Hrvatske, br. zahtjeva 79768/12,
Dragan Radičanin i drugi, br. zahtjeva 75504/12, radi usmrćenja oca u Selakovoj
Poljani u kolovozu 1995.). Drugi zahtjevi su nakon komunikacije s Vladom RH još u
postupku rješavanja.

Obilježavanje 20. godišnjice VRA „Oluja“
Postavljamo pitanje priznanja patnji stradalih, ne osporavajući pravo na
oslobađanje i vraćanje područja, na kojem su od 1991. – 1995. od strane
pripadnika srpskih jedinica počinjena teška kršenja ljudskih prava, u
ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.

Već smo naglašavali da je prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora tijekom
i neposredno nakon VRA „Oluja“ stradalo 677 civilnih žrtava. Prema procjenama
UNHCR-a 1995. prije, tijekom i nakon vojnih akcija ‘Bljesak’ i ‘Oluja’ iz Hrvatske je
izbjeglo oko 250.000 Srba. Od 133.705 registriranih povratnika samo 48% je
ostalo u Hrvatskoj, od čega je 14,8% preminulo nakon povratka. Danas 32.892
registriranih izbjeglica iz Hrvatske živi u drugim post-jugoslavenskim zemljama i
to 25.962 u Srbiji, 6.697 u Bosni i Hercegovini, 198 u Crnoj Gori i 35 na Kosovu.
Podsjećamo i da je presudom Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine u
bivšoj Jugoslaviji Gotovina i drugi (IT-06-90) “Operacija Oluja”8 vrlo jasno, izvan
razumne sumnje, na temelju brojnih personalnih i materijalnih dokaza utvrđeno
da su od srpnja do konca rujna 1995. godine, u okviru zločina protiv čovječnosti
te kršenja zakona i običaja ratovanja počinjena ubojstva, deportacije, bezobzirna
6http://hudoc.echr.coe.int/eng#{

7Alternativni način rješavanja spora: uz potpisivanje prijateljskih rješenja/nagodbi, tužena
može ponuditi i potpisivanje unilateralne deklaracije kao vid priznanja povreda u zahtjevu
8 h ttp://www.icty.org/x/cases/gotovina/tjug/bcs/110415bcs_judgement_p1.pdf
http://www.icty.org/x/cases/gotovina/tjug/bcs/110415bcs_judgement_p2.pdf
razaranja, pljačke, nečovječna djela, okrutna postupanja te progoni, s ciljem
trajnog uklanjanja srpskog stanovništva s područja Krajine, što je potvrdilo je i
Žalbeno vijeće MKSJ.

Pored navedenog, u odluci Međunarodnog suda pravde iz veljače 2015. o
odbacivanju međusobnih tužbi za genocid Hrvatske i Srbije zaključeno je da su
zločini tijekom VRA Oluja počinjeni sa namjerom “nasilnog uklanjanja” i “etničkog
čišćenja” srpskog stanovništva iz Krajine:
“479. U ovom predmetu, Sud primjećuje da nije sporno da je znatan dio srpskog
stanovništva Krajine pobjegao iz regije što je bila izravna posljedica vojnih akcija
koje su provele hrvatske snage tijekom operacije Oluja, poglavito granatiranja
četiri gore navedena grada. Nadalje primjećuje da transkript (zapis) sastanka na
Brijunima, na koji će se vratiti kasnije (vidjeti stavak 501-507 u nastavku), jasno
ukazuje da su najviši hrvatski politički i vojni organi bili svjesni da će operacija
‘Oluja’ izazvati masovni egzodus srpskog stanovništva; čak su u nekoj mjeri
temeljili svoje vojno planiranje na takvom egzodusu, koji su smatrali ne samo
vjerojatnim, već i poželjnim (vidi stavak 504 u nastavku) “9

Usprkos utvrđenim činjenicama izostalo je priznanje patnje stradalih, a uz
službeno obilježavanje godišnjice VRA „Oluja“ u organizaciji državnih institucija i
u Zagrebu i u Kninu i ove godine izostat će sjećanje na žrtve. Ono je prepušteno
udruženjima porodica stradalih i građanskim inicijativama, koje kroz akcije poput
Otpisanih, orginizirane povodom 20. godišnjice VRA Oluja od Što, kako i za
koga/WHW i Multimedijalnog instituta su uputili poziv za prikupljanjem i
skeniranjem knjiga nasilno izbačenih iz knjižnica 1990-ih. Osim dokumentarnih
materijala, prikupljenih ‘otpisanih’ knjiga i skenera za njihovo digitaliziranje,
izložba/akcija10 uključila je radove i performanse umjetnika Antonia Grgića, Siniše
Ilića, Javne knjižnice, Božene Končić Badurina, Siniše Labrovića i Luize Margan. Na
taj način izložba/akcija je nastojala afirmirati područje umjetnosti kao mjesto
moguće promjene perspektive i hegemonijskog pogleda.
Pogled na ratna zbivanja iz druge perspektive kao i mogućnost za produbljivanje
javnog dijaloga nudi i film Dalibora Matanića “Zvizdan“ o (ne)mogućnosti ljubavi
između Srpkinje i Hrvata u selu u okolici Knina 1991., 2001. i 2011., nedavno
prikazan pred prepunom Arenom Festivala u Puli koji će se na jesen prikazivati u
kinima.

Protiv mimohoda koji će se u organizaciji Vlade RH održati u Zagrebu 4. kolovoza
prosvjedovao je Centar za mirovne studije.11 „Ne vidimo smisao te parade. To je
samo produbilo podjele u društvu. Žao nam je što naši političari ne shvaćaju da
militarizam nije rješenje za probleme. Trebamo se sjetiti mirne reintegracije koja
je bez ispaljenog metka riješila probleme.“ istaknuo je Gordan Bosanac iz CMS-a
na konferenciji za medije “Rat je gotov” održanoj na Markovom trgu.
9 Neslužben prijevod, presuda dostuna na: http://www.icj-ij.org/docket/files/118/18422.pdf
10 https://www.otpisane.org/otpisane/
11 http://www.cms.hr/hr/vojska-ministarstvo-obrane-rh/rat-je-gotov-ne-vojnom-mimohodu

Sense – Centar za tranzicijsku pravdu i Srpsko narodno vijeće u suradnji s
Documentom predstavili su interaktivnu prezentaciju sa suđenja u predmetu
Gotovina i dr. pred MKSJ pod nazivom “Oluja u Haagu“. Suđenje za zločine
počinjene tijekom i nakon VRA “Oluja“ jedno je od najkontroverznijih u
dvadesetogodišnjoj povijesti Tribunala, prvenstveno stoga što su dva sudska
vijeća na osnovi istih činjenica, a primjenom različitih pravnih standarda,
dijametralno različito zaključila o krivnji, odnosno nevinosti optuženih hrvatskih
generala. Ti zaključci, međutim, ne dovode u pitanje utvrđene činjenice o tome
što se zapravo dogodilo tijekom i nakon operacije “Oluja”.12

Prava civilnih žrtava rata
U dane prije proslave pobjede i domovinske zahvalnosti upozoravamo da
institucije Republike Hrvatske ne osiguravaju primjerenu podršku našim
sugrađanima i sugrađankama stradalima u ratu.
Civilne žrtve rata još uvijek čekaju priznavanje patnje zbog gubitka najbližih i
drugih teških povreda ljudskih prava. Velika većina nikada nije ostvarila status
civilnih žrtava rata niti naknadu štete zbog pretrpljenog gubitka te još uvijek
čekaju donošenje najavljenih zakona o obeštećenju.

Planom normativnih aktivnosti za 2015. godinu predviđeno je donošenje novog
Zakonu o pravima vojnih i civilnih stradalnika rata i članova njihovih obiteljii. Po
mišljenju organizacija za ljudska prava zakon bi trebao regulirati prava svih
civilnih žrtava, ne uvjetovati ostvarenje prava određivanjem roka za podnošenje
zahtjeva, ne postavljati imovinski/dohodovni cenzus kao ograničavajući faktor za
ostvarivanje prava, priznati medicinsku dokumentaciju iz drugih postjugoslavenskih
zemalja te proširiti mogućnosti dokazivanja okolnosti stradavanja
kako materijalnim tako i personalnim dokazima (što su sve prepreke ostvarivanja
prava prema važećem Zakonu o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata13). Pozitivan
pomak predstavlja priznanje prava žrtvama seksualnog nasilja u ratu14, kao i
najave, od strane Ministarstva branitelja RH o donošenje novog zakona o pravima
svih civilnih žrtava rata.
Kada će doći vrijeme za solidarnost sa stradalim civilima? Dosadašnje vladajuće
garniture nisu imale volje donijeti sveobuhvatni paket zakona kojim bi se priznale
patnje svih stradalih. Po Zakonu o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata, prema
statistikama Ministarstva branitelja sa zaključno 31. prosincem 2013. tek nekoliko
12 Sense – Centar za tranzicijsku pravdu i Srpsko narodno vijeće u suradnji s Documentom
predstavili su dokumentacijski prikaz materijala sa suđenja pred MSKJ u predmetu
Gotovina i drugi (IT-06-90) pod nazivom “Oluja u Haagu“ koja je, na hrvatskom i
engleskom jeziku, dostupan na http://snv.hr/oluja-u-haagu/
13 Narodne novine broj 33/92., 77/92.,58/93., 2/94., 76/94., 108/95.,108/96., 82/01.,
103/03., 148/13.
14 Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja za vrijeme oružane agresije na Republiku
Hrvatsku u Domovinskom ratu – NN 64/15 na snazi od 18.06.2015.
stotina civilnih invalida koristi jedno ili više prava (ukupno 2.306 prava), a 298
srodnika prima obiteljske invalidnine iza ubijenih, poginulih ili nestalih članova
uže obitelji.
Nije poznato koliko će proračunskih sredstava biti izdvojeno za obilježavanje
godišnjice VRA “Oluja”, no smatramo da su umjesto vojnog mimohoda u Zagrebu
sredstva mogla biti namijenjena civilnim žrtvama rata.
Odluke Europskog suda za ljudska prava po zahtjevima žrtava rata
u Republici Hrvatskoj
Tijekom 2015. Europski sud za ljudska prava je donio odluke u sedam zahtjeva
civilnih žrtava rata (direktnih stradalnika ili srodnika ubijenih i nestalih) zbog
povrede prava na život zajamčenog čl. 2. te zabrane mučenja zajamčene čl. 3.
Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to zbog nedjelotvornih
istraga počinjenih zločina. Svi su zahtjevi podneseni na razmatranje Europskom
sudu nakon što je iscrpljen pravni put u Republici Hrvatskoj, počinitelji nijednog
zločina nisu osuđeni te podnositelji niti jednog zahtjeva nisu ostvarili pravo na
reparaciju u svojoj državi.

U presudi po zahtjevu B. i dr. protiv Hrvatske (zahtjev br. 71593/11) od 18. lipnja
2015. godine, Europski sud je ponovio stavove ranije iznijete u presudi Jelić i dr.
protiv Hrvatske (zahtjev br. 57856/11). Ponovno je utvrđena povreda prava na
život zbog nedjelotvorne istrage zločina u kojemu je u Sisku 1991. godine
odveden i usmrćen suprug i otac podnositeljica zahtjeva. Istaknuto je da je
istraga trebala obuhvati ne samo zapovjedno odgovorne osobe15, već i izravne
počinitelje, jer je među glavnim svrhama kažnjavanja retribucija, kao oblik pravde
za žrtve i opće zastrašivanje usmjereno ka prevenciji novih povreda, kao i
očuvanje vladavine prava, odnosno da se niti jedan od ovih ciljeva ne može
ostvariti ukoliko se počinitelji ne privedu pravdi. Od domaćih tijela se zahtijeva
sposobnost i volja za provođenjem kaznenog progona protiv osoba koje su
nezakonito oduzeli život drugome, a u ovome predmetu s istragom se
neobjašnjivo odugovlačilo.
Po zahtjevu Save Žarković i drugih protiv Hrvatske (zahtjev br. 75187/12) Vlada
RH je priznala povrede prava na život potpisivanjem unilateralne deklaracije16, a
zbog neučinkovite istrage nestanka oca podnositelja 24. kolovoza 1995. u Plavnu.
U ostalim zahtjevima: Nježić i Štimac protiv Hrvatske (zahtjev br. 29823/13),
Dragan Radičanin i drugi protiv Hrvatske (zahtjev br. 75504/12), Radojka Kukavica
protiv Hrvatske (zahtjev br.. 79768/12), Gojević-Zrnić i Mančić protiv Hrvatske
(zahtjev br. 5676/13) te Dušan Lončar i drugi protiv Hrvatske (zahtjev br.
12744/13) Europski sud je donio odluke o nedopuštenosti zahtjeva zbog proteka
15 Zbog ratnih zločina protiv civila i zarobljenika počinjenih u Sisku na 10 godina zatvora
pravomoćno je osuđen Vladimir Milanković, u inkriminirano vrijeme zamjenik načelnika
Policijske uprave Sisak.

16Alternativni način rješavanja spora: uz potpisivanje prijateljskih rješenja/nagodbi, tužena
može ponuditi i potpisivanje unilateralne deklaracije kao vid priznanja povreda u zahtjevu
roka od 6 mjeseci od saznanja o neučinkovitosti istrage te nedovoljne aktivnosti
podnositelja zahtjeva radi intenzivnijeg postupanja tijela državnog progona.
Ujedno je sud proglasio nedopuštenim zahtjev Z. i dr. protiv Hrvatske (zahtjev br.
57812/13) kao preuranjen, jer je DORH ponovno otvorio istragu vezanu uz
usmrćenje supruga i oca podnositeljica nakon presude Europskog suda u
predmetu Marguš protiv Hrvatske (zahtjev br. 4450/10), u kojoj je sud utvrdio da
se pravilo ne bis in idem ne odnosi na amnestiju za ratne zločine.
Podaci za 2014. godinu o sudskim postupcima vezanima uz
diskriminaciju

Prema podacima Ministarstva pravosuđa pred sudovima u Republici Hrvatskoj
tijekom 2014. zaprimljena su 174 predmeta vezana uz diskriminaciju.
Najviše je prekršajnih postupaka zbog uznemiravanja iz čl. 25. Zakona o
suzbijanju diskriminacije (ZSD), dok su građanski postupci pokretani radi naknade
štete (čl. 17. st. 1. toč. 3 ZSD-a), zabrane ili otklanjanja diskriminacije (čl. 17. st.
1. toč. 1 ZSD-a) te kao prethodno pitanje u radnim sporovima. Niti u jednom
presuđenom građanskom postupku nije usvojen tužbeni zahtjev, tj. nije utvrđena
diskriminacija. Tijekom 2014. podignuto je šest optužnica, za kaznena djela
mučenja i drugog okrutnog, neljudskog ili ponižavajućeg postupanja iz čl. 104.
Kaznenog zakona (KZ), povrede ravnopravnosti iz čl. 125 KZ-a, povrede slobode
izražavanja nacionalne pripadnosti iz čl. 126 KZ-a, spolnog uznemiravanja iz čl.
156 KZ-a te javnog poticanja na nasilje i mržnju iz čl. 325. KZ-a. Iz 2013. godine u
2014. prenijeto je u rad 16 predmeta pa su ukupno u 2014. godini u radu bila 22
kaznena predmeta. Od toga broja u prošloj su godini pravomoćno riješena tek 3
predmeta.

Nema diskriminacije po zanimanju/statusu samozaposlene osobe
u svezi ostvarivanja mirovinskih prava
3. lipnja 2015. Ustavni sud RH je odbio ustavnu tužbu17 podnositeljice koja je
smatrala da je kao odvjetnica diskriminirana u komparaciji s drugim osobama
koje obavljaju samostalnu djelatnost.
Smatrala je da joj je neosnovano i nezakonito obustavljena isplata starosne
mirovine, jer je ponovno počela s obavljanjem odvjetničke djelatnosti, a posebno
da je Zakonom o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14 i 33/15)
diskriminirana u odnosu na druge građane RH koji su, nakon ostvarenja prava na
mirovinu, nastavili obavljati neograničeno samostalnu djelatnost te i nadalje, bez
ikakvih odbitaka, primaju ostvarenu i priznatu mirovinu, bez obzira na vrstu
ostvarene mirovine te nisu dužni plaćati nikakve doprinose.
Ustavni sud nije pronašao nijednu činjenicu ili okolnost koja bi upućivala da je
podnositeljica diskriminirana u ostvarenju nekog ustavnog prava po bilo kojem
17http://sljeme.usud.hr/usud/praksaw.nsf/Novosti/C12570D30061CE54C1257E590033103
5?OpenDocument
svojstvu: spolu, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom
podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili nekoj drugoj
osobini. Stoga je pozivanje na povredu ustavnog jamstva nediskriminacije iz čl.
14. st. 1. Ustava ocijenio neosnovanim. Ustavna formulacija “i druge osobine”
znači da Ustav RH (kao i Europska konvencija) ima otvorenu listu zaštićenih
osnova diskriminacije (a ne zatvorenu kao npr. Zakon o suzbijanju diskriminacije).
Tako je Ustavni sud u odluci broj U-III-1600/2004 od 17. listopada 2007. utvrdio
diskriminaciju na osnovi „položaja u ostvarenju prava na zaradu”. Stoga ova
odluka ne znači da diskriminacija na temelju zanimanja ne postoji, odnosno da
nije Ustavom zabranjena, već samo utvrđuje da u konkretnom slučaju
podnositeljica nije bila diskriminirana na temelju zanimanja.
Državno sudbeno vijeće provodi izbore za predsjednike velikog
broja županijskih, općinskih, trgovačkih i prekršajnih sudova
Državno sudbeno vijeće (DSV) je tijekom travnja i srpnja 2015. raspisalo oglase
za predsjednike 29 sudova – županijskih, općinskih, trgovačkih i prekršajnih.
Ujedno se po prvi put biraju suci Prekršajnog suda u Novom Zagrebu koji je počeo
s radom 1. srpnja 2015. godine, temeljem Zakona o područjima i sjedištima
sudova (NN 128/14).
U djelokrugu DSV-a su postupci imenovanja i razrješenja sudaca, stegovni
postupci i odobrenje za pritvaranje, određivanje istražnog zatvora i kazneni
progon kao i odlučivanje o imunitetu sudaca, premještaj sudaca, sudjelovanje u
osposobljavanju i usavršavanju sudaca i sudskih službenika, provođenje postupka
upisa kandidata u Državnu školu za pravosudne dužnosnike i postupka polaganja
završnog ispita, donošenje metodologije izrade ocjene sudaca, vođenje osobnih
očevidnika sudaca i konačno, vođenje i kontrola imovinskih kartica sudaca.
Novi članovi DSV-a, izabrani na izborima održanim 27. siječnja 2015., sedmorica
sudaca: Željko Šarić, Mijo Galiot, Damir Kontrec, Neven Cambi, Ivica Veselić,
Sabina Dugonjić i Nediljko Boban te dvojica sveučilišna profesora prava: Eduard
Kunštek i Igor Gliha, prisegnuli su početkom ožujka pred predsjednikom Vrhovnog
suda, a na konstituirajućoj sjednici za predsjednika novog saziva toga tijela
izabran je sudac Vrhovnog suda Željko Šarić.
U DSV-u iz prošlog saziva ostala su dvojica predstavnika Hrvatskog sabora, Josip
Leko iz redova vladajućih i Davorin Mlakar iz oporbe. Na izborima potkraj godine
trebali bi se birati novi članovi DSV-a iz reda zastupnika Hrvatskog sabora.

predstavljanje interaktivne prezentacije “Oluja u Haagu”

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Srpsko narodno vijeće SNV i SENSE Centar za tranzicijsku pravdu Pula organiziraju konferenciju za novinare u petak, 31. srpnja 2015., Novinarski dom, Perkovčeva 2, 11.00 h, na kojoj će se javnosti predstaviti interaktivna prezentacija “OLUJA U HAAGU”, pregled ključnih činjenica te argumenata i dokaza optužbe i obrane iznijetih tijekom suđenja pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), u predmetu Gotovina i drugi (IT-06-90) “Operacija Oluja”.

Na konferenciji će govorit Mirko Klarin, Milorad Pupovac i Vesna Teršelič, a najavit će se i ostale aktivnosti Srpskog narodnog vijeća i Documente – Centra za suočavanje s prošlošću povodom sjećanja na sve nestale i ubijene tijekom i nakon VRA “Oluja”.
Na konferenciji će biti riječ i o javnom razgovoru „Drugi rat“ koji će se održati u riječkom HNK Ivana pl. Zajca, na 20. obljetnicu Oluje, u srijedu, 5. kolovoza 2015. u 20 sati, dok bude trajala središnja proslava u Kninu. Pet protjeranih žena različite nacionalnosti, u razgovoru s moderatoricom Vesnom Janković, ispričati svoja sjećanja na ratne dane.

dvotjedni izvještaj 1. do 15. srpnja 2015. godine

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću 

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek

Građanski odbor za ljudska prava 

Pravda Bjelovar

Podrška strategiji razvoja pravosuđa u području ljudskih prava
Osijek, Zagreb, Bjelovar 17. srpnja 2015.

Dvotjedni izvještaj o suđenjima za ratne zločine, pojavama diskriminacije, zločinu iz mržnje i govoru mržnje te pravima žrtava rata

Zločin u Godinjskim Barama – osuđujuća presuda protiv okr. Milorada Momića
Dana 10. srpnja 2015. godine, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku objavilo je presudu, kojom je okr. Milorad Momić proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u Godinjskim Barama u Bosni i Hercegovini te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Protiv okrivljenika je produljen istražni zatvor.
Okr. Milorad Momić osuđen je da je dana 16. ili 17. srpnja 1995. godine, u mjestu Godinjske Bare, u blizini Trnova, u Bosni i Hercegovini, kao pripadnik paravojne postrojbe “Škorpioni”, koja je bila pridružena Vojsci Republike Srpske, u borbenim djelovanjima protiv Armije Bosne i Hercegovine, koja su vođena na širem području Sarajeva, kršeći pravila međunarodnog prava zajedno sa Perom Petraševićem, Aleksandrom Medićem, Branislavom Medićem i Slobodanom Davidovićem, te sa još nekoliko nepoznatih pripadnika postrojbe “Škorpioni”, nakon što su preuzeli šest civila bošnjačke nacionalnosti iz Srebrenice, prethodno zarobljenih, po zapovijedi svoga komandanta Slobodana Medića odveli uhićenike u blizinu borbenog položaja i tamo ih strijeljali. Na taj su način prikrili masovne i organizirane likvidacije muškaraca bošnjačke nacionalnosti uhićenih na području Srebrenice.
U lipnju 2012. godine Županijsko državno odvjetništvo iz Osijeka, postupajući po Zamolnici za pružanje međunarodne pravne pomoći Višeg suda u Beogradu preuzelo je provođenje kaznenog postupka protiv okr. Milorada Momića, zbog postojanja osnovane sumnje da bi na opisani način, na mjestu i u vrijeme, kako je to navedeno u optužnici, počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.
Tijekom 2007. godine pred Višim sudom u Beogradu proveden je kazneni postupak protiv okr. Slobodana Medića, okr. Pere Petraševića, okr. Aleksandra Medića, okr. Aleksandra Vukova, okr. Branislava Medića, pripadnika jedinice „Škorpioni“ te su isti pravomoćno osuđeni, dok je u odnosu na okr. Milorada Momića kazneni postupak prekinut, jer je bio nedostupan srpskim pravosudnim tijelima.

Zločin u glinskom zatvoru – oslobađajuća presuda za opt. Zorana Dmitrovića
Dana 13. srpnja 2015. godine Županijski sud u Zagrebu je u ponovljenom postupku optuženog Zorana Dmitrovića oslobodio optužbe za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina iz čl. 91. st. 2. točka 21. Kaznenog zakona (NN 125/11 144/12 56/15 61/15). Optuženik se temeljem načela primijene blažeg zakona (lex mitior) teretio po novom Kaznenom zakonu koji je na snazi od 2013. i koji je blaži od zakona koji je u vrijeme počinjenja kaznenog djela (tepore criminis) bio na snazi (OKZ RH). U ponovljenom postupku optuženik je oslobođen optužbe zbog nedostatne kriminalne količine potrebne za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina.
Zoran Dmitrović se teretio da je u razdoblju od listopada do prosinca 1993. kao stražar tukao i zlostavljao
braću Davora i Zorana Ančić, civile zatočene u zatvoru u Glini.
Tijekom prvog suđenja u siječnju 2015. godine, Županijski sud u Zagrebu, je odbio optužbu protiv prvo-optuženog Miroslava Hašića, svodeći inkriminaciju na oružanu pobunu obuhvaćenu Zakonom o općem oprostu, dok je u odnosu na drugo-optuženog Zorana Dmitrovića izrekao oslobađajuću presudu. Vrhovni sud RH je navedenu presudu ukinuo i predmet uputio na ponovno suđenje.

Zločin u Sotinu – osuđujuća presuda pred Višim sudom u Beogradu
Dana 26. lipnja 2015. godine Vijeće Odjeljenja za ratne zločine, Višeg suda u Beogradu je objavilo prvostupanjsku nepravomoćnu presudu, kojom su okr. suradnik Žarko Milošević i okr. Dragan Mitrović proglašeni krivima da su počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Okr. Žarko Milošević je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 9 godina, okr. Dragan Mitrović osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Okr. Dragan Lončar, okr. Mirko Opačić i okr. Miroslav Milinković oslobođeni su optužbe da bi počinili navedeno kazneno djelo. Vijeće je u nepravomoćnoj presudi izvan razumne sumnje utvrdilo počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv 16 civila, osoba hrvatske i drugih nesrpskih nacionalnosti, počinjen u Sotinu u listopadu, studenom i prosincu 1991. godine. Suđenje za zločin u Sotinu pred Višem sudu u Beogradu, Odjeljenju za ratne zločine, započelo je 04. veljače 2015.
Obitelji ubijenih žrtava, u potrazi za posmrtnim ostacima svojih nestalih članova, a nezadovoljni procesuiranjem toga zločina u Republici Hrvatskoj, zahtijevali su pokretanje postupka pred pravosudnim tijelima u Republici Srbiji. U lipnju 2014. Viši sud u Beogradu je potvrdio optužnicu za ratni zločin protiv petorice (5) pripadnika srpskih paravojnih postrojbi zbog ubojstva hrvatskih civila u Sotinu kod Vukovara krajem 1991. Posmrtni ostaci 13 ubijenih civila pronađeni su u travnju prošle godine u masovnoj grobnici, u napuštenoj klaonici kraj Sotina. Do saznanja o ovoj lokaciji Tužilaštvo za ratne zločine u Republici Srbiji je došlo tijekom istražnog postupka kada je jedan od osumnjičenih rekao gdje su pokopani ubijeni hrvatski civili. Saznanja o lokaciji su predani hrvatskom pravosuđu i posmrtni ostaci su ekshumirani i identificirani nedugo potom.
Izručenje Dragana Vasiljevića
Dana 08. srpnja 2015. iz Australije Republici Hrvatskoj je izručen Dragan Vasiljković, osumnjičen radi počinjenja ratnih zločina protiv civilnog stanovništva i ratnih zločina protiv ratnih zarobljenika na teritoriju Republike Hrvatske u periodu od 1991. do 1993. Postupak izručenja osumnjičenog Dragana Vasiljkovića trajao je punih 10 godina jer je isti isticao prigovor nemogućnosti provođenja pravičnog suđenja pred sudovima u RH, osobito zbog moguće diskriminacije po nacionalnoj pripadnosti, te prigovora objektivnosti i nepristranosti sudova.
U prosincu 2005. Županijski sud u Šibeniku odredio je provođenje istrage protiv Dragan Vasiljkovića (poznatog i kao kapetan Dragan) zbog sumnje u počinjenje ratnog zločina nad civilima te ratnim zarobljenicima; da je tijekom lipnja i srpnja 1991. godine u Kninu kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene, nakon što je u kninsku tvrđavu, koja je ujedno bila i komanda, dovedeno i pritvoreno devet pripadnika Hrvatske vojske i policije, koji su bili pritvoreni u nehigijenskim uvjetima te svakodnevno na razne načine mučeni, izgladnjivani, izvođeni na fiktivna streljanja od njemu podčinjenih pripadnika postrojbe, a što je isti vidio i znao te propustio poduzeti dužne radnje i mjere kako bi kao nadređeni spriječio takvo postupanje te pridonio kažnjavanju počinitelja. Isto tako je i osobno, prilikom ispitivanja jednog zatvorenika, istog izudarao nogama; da je dana 24. veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca, kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene i Nastavnog centra za obuku pripadnika specijalne jedinice “Alfa” naradio svojim podređenima da zlostavljaju, a potom i likvidiraju dvojicu zarobljenih pripadnika Hrvatske vojske; da je 26. srpnja 1991. izradio plan napada na policijsku stanicu te sela Gornje i Donje Viduševce, a tijekom napada su iz tenkova gađali crkvu, školu i druge civilne objekte, te su u napadu poginule dvije osove, više stanovnika je ranjeno, uništeno i opljačkano više od 30 kuća i gospodarskih objekata.
Dragan Vasiljković je u pravomoćnoj osuđujućoj presudi Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju protiv Milana Martića označen sudionikom udruženog zločinačkog pothvata s ciljem stvaranja etničkog srpskog teritorija putem raseljavanja nesrpskog stanovništva zajedno sa Martić Milanom, Babić Milanom, Adžić Blagojem, Bogdanović Radmilom, Kadijević Veljkom, Karadžić Radovanom, Milošević Slobodanom, Mladić Ratkom, Šešelj Vojislavom, Simatović Frenkijem, Stanišić Jovicom. Prema utvrđenim činjenicama tijekom suđenja pred MKSJ, jedan zatočenički objekt je otvoren tijekom 1991. godine u zgradi stare bolnice u centru Knina. Jedan dio bolnice su kao spavaonicu koristili “ljudi Kapetana Dragana i pripadnici rezervnih snaga JNA”. U razdoblju od sredine 1991. do sredine 1992. godine u staroj bolnici u Kninu bilo je zatočeno između 120 i 300 osoba. Među zatočenicima je bilo i hrvatskih i drugih nesrpskih civila, kao i pripadnika hrvatskih oružanih snaga. Zatočenicima su svakog dana prijetili, tukli ih, i to često po nekoliko stražara odjednom, pri tom koristeći kundake pušaka, pendreke i drvene motke. Nad zarobljenicima je provođeno i seksualno nasilje. Također, 25. srpnja 1991. godine, selo Strugu, napale su jedinice pod zapovjedništvom Kapetana Dragana (Vasiljkovića) i Ratnog štaba Glina, a u toj operaciji sudjelovalo je 50 “specijalaca”, 50 policajaca i 700 civila. Poslije napada, intervenirala je JNA i stvorila tampon zonu.
Razmatrajući status Dragana Vasiljkovića u predmetu Stanišić i Simatović Raspravno vijeća Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) zaključilo je da u periodu od svibnja do kraja kolovoza 1991. godine Kapetan Dragan zapovijedao pripadnicima Jedinice u centrima za obuku u Golubiću i na kninskoj tvrđavi, kao i tijekom napada na Glinu i Strugu.

Presuda protiv Zagreb Pridea
Županijski sud u Osijeku potvrdio je presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu po kojoj je udruga Zagreb Pride dužna isplatiti neimovinsku štetu tužiteljici Karolini Vidović Krišto u iznosu od 30.000,00 kuna, plus zatezne kamate i odvjetničke troškove Odvjetničkom uredu “Zvonimir Hodak”. Sveukupno 41.018,91 kuna, zbog teksta „Izbori za Homofoba i Homofrenda 2013. godine“ objavljenog na web stranicama Zagreb Pridea.
Na konferenciji za tisak Marko Jurčić iz Zagreb Pridea upozorio je da je ova presuda za njih ograničavanje slobode govora u Republici Hrvatskoj: „Misija Zagreb Pridea je javno ukazivanje na homofobiju, bifobiju i transfobiju, pa nam je i osnovna dužnost i djelatnost da reagiramo svaki puta kada čujemo, vidimo i primijetimo da netko postupa homofobno, transfobno ili bifobno. Ova presuda za nas znači da je rad Zagreb Pridea trenutno onemogućen i cenzuriran u borbi za ljudska prava LGBT osoba.“ . Pozvao je na solidarnost i najavio da će Zagreb Pride pred Ustavnim sudom zatražiti zaštitu temeljnih prava svih LGBTIQ osoba, kao i svih onih koji vjeruju u jednakost i dostojanstvo svih hrvatskih građana i građanki jer smatraju da pravo na slobodu izražavanja misli jamči Ustav Republike Hrvatske.

Obilježavanje godišnjice VRA “Oluja“ i dosadašnji kazneni postupci za ratne zločine
Ni gotovo dvadeset godina nakon VRA “Oluja“ u službenim obilježavanjima nije moguće istovremeno slaviti pobjedu i sjetiti se žrtava. U Republici Hrvatskoj 20. godišnjica VRA “Oluja“ obilježit će se vojnim mimohodom 4. kolovoza u Zagrebu u Kninu i 5. kolovoza svećanim obilježavanjem Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te dana hrvatskih branitelja u Kninu . Premijer Srbije Aleksandar Vučić najavio je zajedničko obilježavanje u godišnjice u organizaciji Republike Srbije i Republike Srpske paljenjem svijeća na graničnom prijelazu Rača, između Bosne i Hercegovine i Srbije. Premijer Zoran Milanović odgovarajući na pitanja medija rekao je: “Meni je žao što u Knin niko nikada nije dolazio od stranaca neće ni ove godine. Ali opet to je naša proslava naš blagdan, nije usmjeren ni protiv koga. Žao mi je ako se netko oko toga osjeća pogrešno. To je naš blagdan. “Aleksandar Vučić naglasio je da “nikada nećemo da zaboravimo najveći zločin etničkog čišćenja posle drugog svjetskog rata na tlu suvremene Evrope.“ Ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić rekla je: “Hrvatska ne slavi nićije stradanje, slavi osobađanje same sebe od tuđe okupacije i u tome očekujemo ne samo razumjevanje nego i podršku svake noramalne politike. “
Za zločine tijekom i neposredno nakon Oluje pokrenuta su četiri kaznena postupka. Tek je jedan je kazneni postupak urodio pravomoćnom presudom u odnosu na jednog optuženika, a dva, u odnosu na tri okrivljenika, zapela su negdje u prethodnom postupku, odnosno u istrazi.
Podaci HHO-a govore o 667 civilnih žrtava te gotovo o 20.000 destrukcija privatne imovine Srba. Ukoliko se pak, uz maksimalno poštivanje diskrecijskih ovlasti tužiteljstva, usredotočimo na 167 žrtava ratnih zločina, koliko ih je DORH pobrojao, govorimo o vrlo oskudnoj statistici kaznenog progona.
Diskrecijske ovlasti državnih odvjetništava pri odabiru zločina koji će se istraživati, odnosno procesuirati moraju se temeljiti na pravu na učinkovitu istragu i djelotvoran pravni lijek te ne smiju biti diskriminirajuće. Načelo Jednakosti pred zakonom (nediskriminacija) podsjećam, inkorporirano je u Ustav Republike Hrvatske, kao i u međunarodne akte, Opću deklaraciju o ljudskim pravima (čl. 7.) i Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (čl. 14.), koji su dio pozitivnih propisa RH i po pravnoj snazi drže primat u odnosu na zakone.
Haaška je presuda vrlo jasno, izvan razumne sumnje, utvrdila, na temelju brojnih izvedenih personalnih i materijalnih dokaza da su u periodu od srpnja pa do konca rujna 1995., u okviru zločina protiv čovječnosti te kršenja zakona i običaja ratovanja počinjena kaznena djela ubojstva, deportacije, bezobzirna razaranja, pljačke, nečovječna djela, okrutna postupnja te progoni, s ciljem trajnog uklanjanja srpskog stanovništva s područja Krajine. Ovakav činjenični supstrat potvrdilo je i Žalbeno vijeće Suda.
Također, u recentnoj odluci Međunarodnog suda pravde (veljača 2015.) o odbacivanju međusobnih tužbi za genocid Hrvatske i Srbije zaključuje se da su zločini počinjeni sa namjerom”nasilnog uklanjanja” i “etničkog čišćenja” srpskog stanovništva iz Krajine. Također, Sud konstatira da su u Oluji počinjeni zločini i da je egzodus krajinskih Srba za hrvatsko rukovodstvo bio planirana i “poželjna” posljedica vojne operacije.

Ratni zločin seksualnog nasilja u Bosni i Hercegovini – uz osuđujuću presudu dosuđena naknada štete oštećenici ratnog zločina
Dana 24. lipnja 2015. godine Sud Bosne i Hercegovine je proglasio krivima Bosiljka i Ostoju Markovića za počinjenje ratnog zločina nad civilnim stanovništvom točnije nad maloljetno djevojkom u općini Kotor Varoš u lipnju 1992. Osuđeni su na kaznu zatvora svaki na 10 godina te je naloženo da se oštećenoj isplati naknada štete za pretrpljeni zločin.
Bosiljko i Ostoja Marković osuđeni su kao pripadnici Vojske Republike Srpske – Kotorvaroške brigade dana, 28. lipnja 1992. godine sa drugim osobama došli u selo Orahova, pretežito naseljeno hrvatskim stanovništvom, izveli iz kuće zaštićenu svjedokinju, koja je tada bila maloljetna, te uporabom sile i prijetnjom na život i tijelo naizmjenično više puta izvršili silovanje oštećene.
Ova presuda predstavlja pozitivan pomak u sudskoj praksi, jer je navedenom presudom, uz utvrđenje krivnje, sud žrtvi silovanja dosudio i naknadu štete. Prema našem saznanju ovo je prva takva presuda u Bosni i Hercegovini, ali i u drugim državama nastalim raspadom SFRJ, kojom je sud iskoristio svoje ovlasti te unutar kaznenog postupka odlučio i o odštetnom zahtjevu oštećenice.
Sudska praksa, kako sudova u RH tako i u BiH, je da su kazneni sudovi uvijek upućivali žrtve na ostvarivanje prava na naknadu štete u građanskom postupku, umjesto da odluče o naknadi štete u kaznenom postupku, u skladu sa postojećim zakonskim osnovom. Kao posljedica toga, većina preživjelih – koji ne primaju nikakvu pravnu podršku od države – jednostavno se odriču svojih osnovnih prava na naknadu štete, jer postupci ostvarivanja naknade u građanskoj parnici podrazumijevaju otkrivanje njihovih identiteta, a koji su često zaštićeni tijekom kaznenih postupaka u BiH što dovodi do ponovne traumatizacije žrtve. Također, iziskuju se dodatni financijski troškovi koje mnoge žrtve nisu u mogućnosti platiti. Stoga je navedena odluka pozitivni iskorak za ostvarivanje prava žrtava rata u BiH.
Oštećenicu u ovom pravnom postupku je zastupala nevladina organizacija TRIAL, koji imaju svoj ured u Sarajevu. TRIAL joj je pružio pravnu podršku, koordinirao sa drugom organizacijom za pružanje psihološke podrške i izvršio pritisak na pravosudne institucije da poduzmu određene aktivnosti vezane uz kazneni progon.
Ova presuda predstavlja pozitivan pomak u sudskoj praksi, ali ujedno i ukazuje na potrebu daljnjeg zagovaranja zakonodavnih izmjena i povećanih aktivnosti institucija, sudove i tužilaštva na olakšavanju pristupa pravdi za žrtve.
Optuženici Bosiljko Marković i Ostoja Marković obvezuju oštećenici – zaštićenoj svjedokinji “S-4”, solidarno na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 26.500,00 KM i to na ime: duševnih bolova zbog povrede slobode ili prava ličnosti iznos od 20.000,00 KM; duševnih bolova zbog smanjenja životne sposobnosti iznos od 6.500,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

Napad u Srebrenici zasjenio sjećanje na žrtve genocida
Na komemoraciji u Srebrenici u povodu 20. obljetnice od stradanja više od 8000 srebreničkih muškaraca i dječaka Bošnjaka napad na predsjednika vlade Srbije Aleksandra Vučića zasjenio je komemoraciju “koja je trebala biti najvažnije odavanje počasti žrtvama strašnih zločina, ocjenjuje većina medija u Bosni i Hercegovini” . Munira Subašić, predsjednica Udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa” osudila je napad: “Ovo nije bio bio napad na Vučića već na nas, na naše dostojanstvo! To je uradila jedna grupa ljudi među kojima ja nisam vidjela žrtve. Pozdravili smo se sa Vučićem i rekla sam mu da radi po svojoj savjesti. Dala sam mu Cvijet Srebrenice sa kojim je i napadnut. Meni je stvarno žao što se ovo desilo” .
U spomen na žrtve održani su mimohodi u Dubrovniku, Rijeci, Splitu, Zagrebu i drugim gradova u Hrvatskoj u organizaciji koordinacije bošnjačkih organizacija a u Zagrebu je u Klovićevim dvorima u sklopu ciklusa Snapshoot otvorena izložbu fotografija britanskog fotografa Tima Lovellesa uz dio postava SENSE – Dokumentacijskog centra Srebrenica u organizaciji SENSE – Centra za tranzicijsku pravdu Pula i Documente – Centra za suočavanje s prošlošću. Izložba ostaje otvorena do 2. kolovoza 2015.

Novi ciklus praćenja pravosudnih postupaka kao podrška razvoju pravosuđa
Od 1. srpnja nastavljamo pratiti suđenja uz podršku Fondova Europskog gospodarskog prostora i Kraljevine Norveške (EEA/NG). Organizacijama za ljudska prava koje od 2005. godine, pred sudovima u Republici Hrvatskoj (RH), zajednički prate postupke za kaznena djela ratnih zločina Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek i Građanski odbor za ljudska prava, pridružila se i Pravda iz Bjelovara.

zločin u Popovcu, opt. Boško Strajnić i dr

Dana 15. lipnja 2015. godine, pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku, započela je rasprava u kaznenom predmetu protiv četvorice optuženika, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120.st.1. OKZ RH

skraćeno iz Optužnice:
Optuženicima se stavlja na teret da su zajedno, u razdoblju od kolovoza 1991. godine do kraja 1996. godine, u Popovcu, kao sudionici oružane pobune lokalnog srpskog stanovništva protiv ustavnopravnog poretka RH, nakon što je tzv. JNA i lokalne pobunjeničke snage protjerale iz Baranje legalna tijela državne vlasti i okupirale Baranju, pridružili se jedinicama TO Popovac. Opt. Boško Strajnić obnašao je dužnost zapovjednika Štaba TO Popovac, opt. Dragiša Vučenović, opt. Svetomir Milanović i opt. Josip Stanković bili su članovi Štaba TO Popovac. U nakani da na području Popovca onemoguće opstanak nesprskog stanovništva, protjeraju ga i selo Popovac učine etnički čistim srpskim područjem, u Štabu TO donosili odluke i podijelili zadatke. Poduzimali su radnje kojima je stanovništvo nesrpske nacionalnosti iz Popovca bilo podvrgnuto psihičkom i fizičkom zlostavljanju, nezakonitim uhićenjima i privođenjima, ispitivanju, premlaćivanju i mučenju, pucanju iz streljačkog oružja i bacanju eksplozivnih naprava na kuće, tjerani na prinudni rad, držani u svojstvu talaca, zastrašivani. Sve te radnje suprotne su odredbama čl.3. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rada, odredbama čl. 4,5,13. i 17. Dopunskog protokola II i čl. 51.st.1,2. i 3. Dopunskog protokola I. Uslijed navedenih represivnih mjera najveći dio nesrpskog stanovništva Popovca morao je napustiti svoje domove i pobjeći na slobodni dio RH, pri čemu su optuženici pojedinačno sudjelovao u ostvarivanju zajedničkih odluka i zajedničkih ciljeva,

dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba nečovječno postupali prema civilnom stanovništvu, nanosili mu ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja, provodili raseljavanje, primjenjivali mjere zastrašivanja i terora i provodili protuzakonita zatvaranja,

pa da su time počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin proti civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl.120.st.1. OKZ RH.

OPĆI PODACI:

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: K-Rz-26/2009

Vijeće za ratne zločine:
sudac Krunoslav Barkić, predsjednik Vijeća
sudac Mario Kovač, član Vijeća
sutkinja Ruža Šamota, članica Vijeća

optuženici: Boško Strajnić, Dragiša Vučenović, Svetomir Milanović, Josip Stanković
svi optuženici su u bijegu, sudi im se u odsutnosti

kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva, čl. 120.st.1. OKZ RH

optužnica: ŽDO iz Osijeka, br. K-DO-8/03, od 16. travnja 2009. godine

zastupnik optužnice: Dražen Križevac, zamjenik ŽDO iz Osijeka

branitelji:
odvjetnica Sanda Pašuld (braniteljica okr. Boška Strajnića)
odvjetnik Marko Lešnjaković (branitelj okr. Dragiše Vučenovića)
odvjetnik Dinko Matijašević (branitelj okr. Svetomira Milanovića)
odvjetnik Dražen Marković (branitelj okr. Josipa Stankovića)

žrtve: (podaci iz Optužnice ŽDO iz Osijeka)
tučeni i zlostavljani: Milan Kramar, Josip Mikec, Stjepan Šumiga, Goran Knez, Zvonko Arlavi, Stjepan Hertarić, Franjo Galinec, Antun Bajus, Zvonko Geto, Milan Đurinjak

zlostavljani i zastrašivani: Ignac Šalamun, Ivan Blešć, Franciska Blešć, Olgica Blešć, Mile Babić, Ratko Bobek, Željko Jurčec

oduzeta imovina: Franjo Broder

Raprava 15. lipnja 2015. godine

Rješenjem Izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Osijeku, br. Kv-Rz-20/2014, od 30. travnja 2015. godine, određeno je suđenje u odsutnosti protiv opt. Boška Strajnića, opt. Dragiše Vučenovića, opt. Svetomira Milanovića i opt. Josipa Stankovića.

Rasprava je započela čitanjem Optužnice.

Zamjenik ŽDO iz Osijeka održavo je uvodni govor.

Branitelji svih optuženika ukazali su da, zbog nedostupnosti njihovnih branjenika, ne mogu predložiti dokaze, izuzev onih koji su predloženi po oputužbi. Braniteljica opt. Boška Strajinića je rekla da će dokazati da njen branjenik u kritično vrijeme nije bio zapovjendik štaba TO Popovac, te da nije vršio psihičko i fizičko nasilje nad civilnim stanovništvom. Branitelj opt. Dragiše Vučenovića je rekao da će dokazati da njegov branjenik nije postupio na način opisan u optužnom aktu, niti se njegove radnje i ponašanja mogu podvesti pod zakonski opis kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stnaovništva. Branitelj opt. Josipa Stankovića je rekao da će dokazati da radnje koje se njegovom branjeniku stavljaju na teret ne predstvljaju radnje izvršenja kaznenog djela ratnog zločina protiv civlnost stanovništva. Branitelj opt. Svetomira Milanovića je rekao da nije uspio stupiti u kontakt sa svojim branjenikom, ali da za to ima mogućnsoti, i tek nakon toga će biti u mogućnosti očitovati se o odlučnim činjenicama.

Toga dana, u dokaznom postupku, ispitano je pet svjedoka:

Svjedok Milan Kramar je iskazivao o zlostavljanju i tuči koje je preživio u Štabu TO Popovac. Rekao je da su ga tukli opt. Josip Stanković i njegov brat Pero Stanković. Za vrijeme dok su ga tukla braća Stanković, u prostoriji je bio nazočan opt. Boško Strajnić, koji bi klimnuo glavom i nakon toga je dobio batine. U isto vrijeme, u drugoj sobi Štaba TO Popovac, bio je opt. Dragiša Vučenović, koji je radio isto što i opt. Boško Strajnić. Na Badnjak 1991. godine na svjedokovu kuću je bačena bomba. Svjedok je reko da je tučen šakama po bubrezima, da je sljedećeg dana “pišao krv”. Prije njega tučen je Josip Mikec, koji se sljedećeg jutra ubio (objesio).

Svjedok Stjepan Šumiga je iskazivao o zlostavljanju i tuči koje je preživio ispred svoje kuće i u Štabu TO Popovac. Ispred kuće i u Štabu TO Popovac tukao ga je Josip Stanković zvani “Njamco”, po bubrezima i stomaku. Zbog tih udaraca i danas trpi bolove. Opt. Dragiša Vučenović ga je odveo do pravoslavne crkve i naložio mu da ide guliti kukuruz u kuću njegove punice. Hrvati su morali ići na prinudni rad. Hrvati koji su ostali u Popovcu bili su tučeni. Posebno je bilo neugodno kad su počinitelji tih nedjela bili pijani. Opt. Boško Strajnić ga je ispitivao u Štabu TO Popovac, pitao ga je gdje je oružje.

Svjedok Franjo Broder je iskazivao o oduzimanju njegova osobnog automobila  dana 9. rujna 1991. godine. Toga dana u svjedokovu kuću su došli opt. Svetomir Milanović i opt. Josip Stanković, tražili su da im preda automobil. Nakon prijetnji da će ga odvesti u policiju, svjedok im je predao  automobil. Dobio je od njih komad papira na kome je pisalo da se potvrđuje da je njegov automobil marke Mercedes, reg. oznake BM 48-07 oduzet za potrebe TO, odobrenje za oduzimanje dao je Bato Dobrokes, potvrdu su potpisali optuženici Svetomir Milanović i Josip Stanković. No, unatoč tome što je pisalo da se automobil uzima za potrebe TO, svjedok je rekao da je vidio dvojicu optuženika kako se iživljavaju na njegovu automobilu zato što je “ustaški”.

Svjedokinja Dragica Đorđić je iskazivala o lišenju slobode i zlostavljanju njezina oca. Otac je lišten slobode 18. prosinca 1991. godine. Na slobodu je pušten 26. prosinca 1991. godine. U Štabu TO Popovac, gdje je bio jedan dan, tučen je 9 puta. Odvezen je u SUP u Belom Manastiru, gdje je tučen preko 50 puta. U Štabu TO Popovac ga je tukao opt. Dragiša Vučenović, ali je više batina dobio od nepoznatih osoba – izbjelica. Znatno veće zlostavljanje prošao je u SUP u Belom Manastiru, gdje je, u jednom hodniku, morao proći kroz špalir, u kome je dobio batina rukama, nogama, kundacima pušaka. Svjedokinja je rekla da joj je otac rekao da su ga u njegovoj kući šamarali ili “Seljo” – opt. Svetomir Milanović ili “Njamco” – opt. Josip Stanković. Jedne zgode ga je tukao Drago Kovač, koji je promijenio ime u Dragi Kovačević. Tukao ga je metalnom šipkom od rolete po cijelom tijelu.

Svjedok Boris Bolšec je iskazivao o prijetnji koje mu je uputio opt. Dragiša Vučenović u kritično vrijeme. Svjedok je živio u dijelu Popovca koji su zvali “srpski kraj”. Nakon toga svjedok je otišao u roditeljsku kuću, koja se nalazila u drugom dijelu Popovca.  Za opt. Dragišu Vučenovića je rekao da se u kritično virjeme povampirio. Za opt. Svetomira Milanovića i opt. Josipa Stankovića zna da su “haračili i pljačkali po Popovcu i okolnim mjestima”. Ima saznanja da su odlazili u zatvor u Beli Manastir i tamo fizički zlostavljali zatočene osobe. Svjedok je otišao iz Popovca nakon pada Policijske postaje u Belom Manastiru. Razlog njegova odlaska nije bila sam prijetnja upućena od opt. Dragiše Vučenovića, već su u to vrijeme svi Hrvati napustili Popovac.

Predsjednik Vijeća predočio je nazočnim strankama i sudionicima postupka, da su varaćeni pozivi s naznakom da su u “umrli” oštećenici Zvonko Arlavi, Ivan Blešć, Stjepan Hertarić, MIlan Đurinjak, te svjdoci Miroslav Vadlja, Tomo Jakopec i Radinka Lončarić. Uz suglasnost stranaka pročitani su njihovi iskazi, koje su dali u istrazi.

U nastavku dokaznog postupka, održanog 10. srpnja 2015. godine, ispitani su:

Svjedok Goran Knez  je preživio teška zlostavljanja, batine, maltretiranja, od kojih i danas ima posljedice. Rekao je da je puno puta davao iskaz o kritičnim događanjima u Popovcu, te da je uslijed toga imao i ima zdravstveni problema. Rekao je da su ga 1992. godine tukli “Njamco” i “Seljo”. Bio je zatvoren i tučen zajedno sa Zvonkom Geto. Morali su staviti ruke na stol, nakon čega su ih telefonskim kablovima tukli po rukama, leđima, glavi.  Tukao ga je i Dragiša Vučenović.

Svjedok je rekao da nikada nitko nije posebno govorio o pokojnom Josipu Mikecu, koji je puno dao za Hrvatsku. Živio je sa bakom i starijim roditeljima. Uslijed maltretiranja, mučenja, zlostavljanja, Josip Mikec je izvršio samoubojstvo vješanjem. Njegovo tijelo je pronašla pokojna Manda Pavlović, visilo je na čardaku.

Svjedok je rekao da su u Popovcu ubijeni Andrija Jakopec, koga je osobno sahranio, sjeća se da je imao ranu od metka posred čela. Vidio je ubijene bratiće Mirka i Slavka Ban. Vidio ih je u zgrčenom, čučečem položaju, mrtve, u fekalijama i mokraći, slika je bila užasna. Ubijena je i Dorotea Vadlja. Ubijen je i Stevo Čizmar, u kanalu. Prema svjedokovim saznanjima za smrt Steve Čizmara osuđen je Jovo Đukić.

Svjedok Željko Jurčec je rekao da je dobio “malo batina od selje i Njamce, na samom početku okupacije. Batine je dobio kod kuće i dolje kod pravoslavne crkve u Popovcu.

Razloga za tuču nije bilo, tukli su ih “reda radi”. Desetak ljudi je dovedeno u neposrednu blizinu pravoslavne crkve u Popovcu, svi su dobili batina. Svjedok je dobio šamar ili dva od Drage Kovača. Jedan Rom iz Darde cipelario je Zvonka Arlavija. Stjepan Šumiga je također bio tučen. Mili da ga je tukao “Seljo”, ali nije posve siguran.

Dana 2. rujna 2015. godine rasprava je započela iznova, zbog promjene člana Vijeća .

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku:
sudac Krunoslav Barkić, predsjednik Vijeća
sudac Ante Kvesić, član Vijeća
sutkinja Ružica Šamota, članica Vijeća

Nakon objave predmeta rasprave i sastava Vijeća, konstatirano je da se protiv okr. Boška Strajnića, okr. Dragiše Vučenovića, okr. Svetomira Milanovića i okr. Josipa Stankovića, provodi suđenje u odsutnosti, temeljem Rješenja Izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Osijeku, br. Kv-Rz-20/2014. od 30. travnja 2015. godine.

Nakon što je utvrđen identitet okrivljenika, Zamjenik ŽDO iz Osijeka je pročitao optužnicu br. K-DO-8/03, od 16. travnja 2009. godine.

Konstatirano je da su Zamjenik ŽDO iz Osijeka i branitelji optuženika iznijeli svoje uvodne govore identično kao na raspravnom zapisniku od 15. lipnja 2015. godine.

Na početku dokaznog postupka, uz suglasnost stranaka, pročitani su iskazi ispitanih svjedoka.

Svjedok Branko Berberović je rekao da je, u kritično vrijeme, okr. Boško Strajnić bio komandant Štaba TO Popovac. Okr. Dragiša Vučenović je bio komandir voda – odjeljenja. Okr. Svetomir Milanović je radio u Mjesnoj zajednici Popovac. Postojala je suradnja Mjesne zajednice i Štaba TO Popovac. Svjedoku nije poznato što je okr. Milanović točno radio. Okr. Josip Stanković, zvani „Njamco“, bio je „vezan uz Štab TO Popovac“, no, svjedoku nije poznato što je točno radio. Savjet Mjesne zajednice Popovac je činilo 10 – 12 osoba, dok je Štab TO imao veći broj članova.

Svjedok je rekao da može sa sigurnošću reći da okr. Svetomir Milanović i okr. Josip Stanković nisu mogli sami donositi odluke. Mogli su utjecati na neka zbivanja, ali nisu mogli samostalno odlučivati.

Jedne zgode Svjedok je pomagao stricu popraviti ogradu. Od njega su tražili da tuče Ratka Bobeka, koji je doveden u Štab TO. Svjedok je rekao da je odbio tući Ratka Bobeka, rekavši da Bobek ne može biti „boksačka vreća“.

U odnosu na privođenje Stjepana Hektarića, Svjedok je rekao da je Stjepan Hektarić tjeran zapaliti zastavu. Od svjedoka je traženo da tuče Stjepana Hektarića. Svjedoku je bilo poznato da je zet Stjepana Hektarića „bio ekstreman“ . Tom zgodom je pitao Stjepana Hektarića gdje mu je zet.

Druge zgode je bio upućen zajedno sa Milanom Šarićem privesti Stjepana Hektarića u Štab TO. Putem do Štaba Stjepan Hektarić se svađao sa njima, nakon čega ga je Svjedok „udario nogom u dupe“ . U Štabu TO ih je dočekao okr. Dragiša Vučenović, bio je u pijanom stanju, ljutio se na Svjedoka i Milana Šarića, jer su bili previše blagi prema Stjepanu Hektariću. Svjedok je rekao da je spriječio osobu imenom Stanoja, zvani „Bosanac“, da ponovo puškom udari Stjepana Hektarića, kad je iz spremišta morao donijeti drva u Štab TO Popovac.

Svjedok je rekao da je okr. Dragiša Vučenović „pucikao“ – nagovarao ljude da fizički napadaju mještane Popovca, a Svjedoku je prijetio vojnim sudom.

Jednom zgodom u Štab TO bili su privedeni Stjepan Šumiga i Željko Jurčec, zvani „Švabo“. Svjedoka su poslali do kuće punice okr. Dragiše Vučenovića, gdje su rečena dvojica civila morali kruniti kukuruz. Od Svjedoka su tražili da tuče Stjepana Šumigu. Svjedok je rekao da je na Stjepanu Šumigi vidio tragove zlostavljanja, bio je natečen, desno ili lijevo oko mu je bilo podliveno krvlju. Vidio je da je Stjepan Šumiga uplašen. Svjedok je rekao da je i on bio uplašen, jer mu je okr. Dragiša Vučenović prijetio vojnim sudom. Svjedok je rekao da je pitao Stjepana Šumigu koji ga zub boli, jer je natečen, ponudio mu je da mu izvadi zub koji ga boli, kako bi mu pomogao.

U Popovcu su živjela braća Bajus. Ante Bajus je bio traktorista. Svjedok je rekao da je Ante Bajus bio priveden u Štab TO, na ispitivanje, gdje su ga tukli okr. Svetomir Milanović i okr. Josip Tanković. Ante Bajus je od udaraca pao na tlo, pri čemu je rekao „samo me danas tucite, sutra će vas moji“ .

Svjedoku je poznato da su na katolički Uskrs 1992. godine, u kuću Ignjaca Šalamona došli Stojan Pavlović, okr. Boško Strajnić i okr. Dragiša Vučenović. Okrivljenici Boško Strajnić i Dragiša Vučenović tukli su Ignjaca Šalamona. Svjedok je čuo od sina Ignjaca Šalamona, Adama, koji je došao u kuću svjedokovih roditelja, da je Ignjac Šalamon tučen. Adam Šalamon je molio Svjedoka da im pomogne ishoditi potvrdu o izlasku iz Baranje i odlasku na neokupirani dio Hrvatske.

Svjedok je rekao da je zbog proteka vremena neke stvari već zaboravio. Napomenuo je da on nije bio u svađi ni sa kim u selu. Bio je oženjen Hrvaticom, kojoj su rekli da je ustaškinja.
Vijeće je izvelo materijalne dokaze čitanjem dokumentacije (19 dokumenata: potvrda, zapisnika o sekciji, zapisnika o mrtvozorstvu, odobrenja, presudu Županijskog suda u Osijeku, br. K-rz-39/08 od 7. srpnja 2009. godine i presudu Vrhovnog suda RH br. I Kž 818/09 od 9. veljače 2010. godine). Izvršen je uvid u izvatke iz prekršajne i kaznene evidencije na ime svih okrivljenika.
Zamjenik ŽDO iz Osijeka predložio je da se današnja rasprava prekine zbog preciziranja optužnice, a s obzirom na iskaz danas ispitanog Svjedoka.

U nastavku rasprava, dana 8. rujna 2015. godine, konstatirano je da su branitelji svih optuženika primili izmijenjenu optužnicu ŽDO iz Osijeka br. K-DO-8/03,od 4. rujna 2015. godine.

U završnim govorima:

Zamjenik ŽDO iz Osijeka rekao je da je tijekom postupka dokazano da su optuženici počinili kaznena djela koja im se izmijenjenom optužnicom stavljaju na teret. Iz izvedenih dokaza vidljivo je da su optuženici postupali na način opisan u optužnici. Dokazano je da su kao pripadnici Štaba TO i kao članovi TO Popovca podizimali radnje s ciljem protjerivanja nesprskog stanovništva, kako bi taj prostor učinili etnički čistim. Na taj način bi se stvorili pretpostavke za odvajanja toga dijela Republike Hrvatske i pripajanje Republici Srbiji. Zamjenik ŽDO iz Osijeka je rekao da su optuženici svojim radnjama ostvarili sva bitna obilježja kaznenog djela, te su povrijedili odredbe Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, odnosno odredbe Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba. Zbog toga je predložio da se optuženike proglasi krivima, te im se izreknu kazneno pravne sankcije imajući u vidu generalnu i specijalnu prevenciju.

Braniteljica opt. Boška Strajnića rekla je da se obrana nalazi u nezavidnoj situaciji s obzirom na činjenicu da ovlašteni Tužitelj dva desetljeća prikuplja dokaze za ovaj postupak, dok branitelji ne mogu komunicirati sa svojim branjenicima, koji su nedostupni. Kako obrana nije mogla ostvariti kontakt sa svojim branjenikom, nije bila u situaciji predložiti valjane dokaze. Od kritičnog događaja prošlo je više od 20 godina, svjedoci su o odlučnim činjenicama, u odnosu na njezina branjenika, različito iskazivali. Ukazala je da na materijalnim dokazima nema niti jednog potpisa njezina branjenika, a tamo gdje se potpis nalazi dokumentacija nije iz inkriminiranog razdoblja. Braniteljica smatra da se svjedočki iskazi temelje na mišljenju svjedoka a ne na okolnsotima koje su svjedoci vidjeli ili čuli. Stoga je predložila da se njezin branjenik Boško Strajnić oslobodi.

Branitelj opt. Dragiše Vučenovića rekao je da iz izvedenih personalnih dokaza ne proizlaze radnje koje se njegovom branjeniku stavljaju na teret. Njegov branjenik nije imao zapovjedne ovlasti, nije postupao prema svjedoku Kramaru kako je to opisano u optužnici. Svjedok Jurčec izjavio je da nije pretučen u prostorijama Štaba TO nego je neke druge zgode dobio batina od opt. svetomira Milanovića i opt. Josipa Stankovića. Branitelj je rekao da se u radnjama njegova branjnika nisu ostvarila objektivna obilježja kaznenog djela koja mu se stavljaju na teret. Neodrživa je teza optužbe da su u radnjama njegova branjenika, kao i ostalih suoptuženika, ostvarene s ciljem onemogućavanja daljnjeg života u selu Popovac svim osobama nesrspke nacionalnosti. Poneki svjedoci su iskazivali da su se tijekom noći okupljali s otuženicima u lokalnom kafiću. Radnje koje su poduzeli pojedini optuženici prema oštećenicima nemaju takav intenzitet koji bi ukazivao na povrede odredbi Ženevskih konvencija. Stoga je predložio da se njegov branjenik Dragiša Vučenović oslobodi kazneo pravne odgovornosti primjenom načela in dubio pro reo.

Branitelj opt. Svetomira Milanovića rekao je da se slaže s tezom optužbe da su ne samo u selu Popovac, već na cjelokupnom okupiranom području RH,  pripadnici paravojnih skupina postupali s ciljem progona nesrpskog stanovništva. Međutim, to se ne može protegnuti na njegova branjenika. Naglasio je da je pogrešan stav zastupnika optužbe kako bi optuženike, pa tako i njegova branjenika valjalo proglasiti krivima, izreći im kazneno pravnu sankciju sa svrhom specijane i generalne prevencije. Ovakvo traženje danas nije moguće. Nadalje, ne postoji niti jedan dokaz, iskaz svjedoka, da je njegov branjenik psihički ili fizički zlostavljao ikoga od svjedoka. Izostali su konkretni dokazi o radnjama njegova branjenika, a kako nije bio u prilici suprotstaviti iskaze svjedka iskazu opt. Milanovića, do nije mogao niti predlagati dokaze koji bi otklonili svaku sumnju da je njegov branjenik postupao s ciljem protjerivanja nesrpskog stanovništva s područja Popovca. Stoga je predložio da se njegov branjenik Svetomir Milanović oslobodi kazeno prvne odgovornosti.

Branitelj opt. Josipa Stankovića rekao je da iskaz ispitanog svjedoka branka Berberovića ukazuje na radnje njegova branjenika, a iskaz ovog svjedoka potvrđen je iskazima preostalih ispitanih svjedoka. Stoga moli sudsko Vijeće za blagost prilikom odmjeravanja kaznenopravne sankcije.

Predsjednik vijeća objavio je da je rasprava zaključena.  Vijeće je Rješenjem objavio da će presud abiti javno objavljena dana 10. rujna 2015. godine u 12,30 sati.

NEPRAVOMOĆNA PRESUDA:

Presudom K-Rz-26/2009, objavljenom 10. rujna 2015. godine, svi optuženici su proglašeni krivima I osuđeni na kazne zatvora u trajanju od:

opt. Boško Strajnić 3 godine; opt. Dragiša Vučenović 3 godine; opt. Svetomir Milanović 2 godine, opt. Josip Stanković 2 godine.

zločin u Godinjskim Barama 1995. godine, opt. Milorad Momić

Dana 25. ožujka 2015. godine, na Županijskom sudu u Osijeku, započela je rasprava u kaznenom predmetu protiv okr. Milorada Momića, bivšeg pripadnika srpske paravojne postrojbe “Škorpioni”, optuženog da je sudjelovao u ubojstvu šest muškaraca bošnjačke narodnosti iz Srebrenice. Zločin je počinjen u mjestu Godinjske Bare, u srpnju 1995. godine.

Optužnica ŽDO iz Osijeka br. K-DO-60/12, od 10. studenoga 2014. godine

Okr. Milorad Momić optužen je da je dana 16. ili 17. srpnja 1995. godine, u mjestu Godinjske Bare, u blizini Trnova, u Bosni i Hercegovini, kao pripadnik paravojne postrojbe «Škorpioni», koja je bila pridružena Vojsci Republike Srpske, u borbenim djelovanjima protiv Armije Bosne i Hercegovine, koja su vođena na širem području Sarajeva, kršeći pravila međunarodnog prava, čl.3.st.1.t.a IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata (od 12.08.1949. godine), i čl.4.st.1.i 2.t.a Dopunskog protokola o zaštiti žrtava nemeđunarodnog oružanog sukoba (od 08.06.1977. godine, Protokol II), zajedno sa Perom Petraševićem, Aleksandrom Medićem, Branislavom Medićem i Slobodanom Davidovićem, te sa još nekoliko nepoznatih pripadnika postrojbe «Škorpioni», nakon što su preuzeli šest civila bošnjačke nacionalnosti iz Srebrenice, prethodno zarobljenih, po zapovijedi svoga komandanta Slobodana Medića odveli uhićenike u blizinu borbenog položaja i tamo ihstrijeljali. Na taj su način prikrili masovne i organizirane likvidacije muškaraca bošnjačke nacionalnosti uhićenih na području Srebrenice. Optuženiku se stavlja na teret da je zajedno sa Perom Petraševićem, Branislavom Medićem i Slobodanom Davidovićem pucao iz vatrenog oružja u leđa svezanih uhićenika, te su tako lišili života četiri žrtve. Potom su preostaloj dvojici žrtava naredili da tijela ubijenih prenesu u spaljenu vikendicu Hasana Zvizdića, a potom ubili i te dvije žrtveč,

na opisani način opt. Milorad Momić je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijao civile,

pa da bi time počinio kazeno djelo ratnog zločina protiv civila iz čl.120.st.1. OKZ RH.

Opći podaci:

Sud: Županijski sud u Osijeku

Kazneno djelo: ratni zločina protiv civilnog stanovništva (čl.120.st.1. OKZ RH)

Vijeće za ratne zločine:
sudac Zvonko Vrban, predsjednik Vijeća
sudac Zvonko Vekić, član Vijeća
sudac Ante Kvesić, član Vijeća

Optuženik: Milorad Momić, nalazi se u istražnom zatvoru

Zastupnik optužbe: Miroslav Kraljević, zamjenik ŽDO iz Osijeka

Branitelj: Tomislav Filaković, odvjetnik iz Osijeka

Punomoćnica oštećenice Vahide Delić: Željka Radoš, odvjetnica iz Osijeka

Žrtve – ubijeni: mlt. Dino Salihović (rođen 1979.), mlt. Safet Fejzić (rođen 1978.), mlt.
Asmir Alispahić (rođen 1978.), Juso Delić (rođen 1970.), Smajil Ibrahimović (rođen 1960.), Sidik Salkić (rođen 1959.)

ŽDO iz Osijeka, postupajući po Zamolnici za pružanje međunarodne prvne pomoći Višeg suda u Beogradu, br.Ki.Po 2-18/2011, od 09.04.2012. godine, Rješenjem br. KR-DO-18/12, od 15.06.2012. preuzelo provođenje kaznenog progona protiv okr. Milorada Momića, zbog postojanja osnovane sumnje da bi na opisani način, na mjestu i u vrijeme, kako je to navedeno u Optužnici, počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, iz čl.120.st.1. OKZ RH.

Pred Višim sudom u Beogradu, Republika Srbija, proveden je kazneni postupak protiv okr. Slobodana Medića, okr. Pere Petraševića, okr. Aleksandra Medića, okr. Aleksandra Vukova, okr. Branislava Medića. Taj postupak pravomoćno je završen. U odnosu na okr. Milorada Momića kazneni postupak je prekinut, jer je bio nedostupan srpskim pravosudnim organima.

Pred Županijskim sudom u Zagrebu proveden je kazneni postupak protiv okr. Slobodana Davidović (br. K-rz-1/05, prvosutpanjska presuda od 29.12.2005. godine, pravomoćna 25.04.2006. godine).

Okr. Milorad Momić izručen je Republici Hrvatskoj iz Francuske, zbog ratnog zločina počinjenog u Berku 1991. godine. Odluku o izručenju donio je Sud u Grenobleu, dana 02.09.2011. godine.

Nakon što su pravosudna tijela Republike Srbije saznala da se okr. Milorad Momić nalazi u istražnom zatvoru u Republici Hrvatskoj, a okr. Momić ima hrvatska državljanstvo, dok državljanstvo Republike Srbije nema, ustupila su kazneni progon za zločin počinjen u Godinjskoj Bari 1995. godine pravosuđu Republikhe Hrvatske.

Okr. Milorad Momić osim hrvatskog državljanstva ima i francusko državljanstvo. Pozvao se na načelo specijalnosti (iz čl.14. Europske konvencije o izručenju). Da bi se protiv njega mogao provesti drugi kazeni postupak ŽDO iz Osijeka podnijelo je prijedlog za podnošenje dopunske zamolbe Francuskoj za izručenje Milorada Momića (dana 27.08.2012. godine), putem Ministarstva pravosuđa RH.

Odluka Premijera Francuske o proširenju izručenja Milorada Momića, od 12.04.2014. godine, temeljem koje je ŽDO iz Osijeka dana 14.08.2014. godine, protiv Milorada Momića je otvorilo istragu. Rješenjem Županijskog suda u Osijeku od 14.08.2014. godne protiv njega je određen istražni zatvor. Temeljem tuzemne tjeralice Milorad Momić je uhićen na području Istre dana 25.08.2014. godine, od kada se nalazi u istražnom zatvoru.

TIJEK POSTUPKA:

Dana 25. ožujka 2015. godine održano je prvo ročište za raspravu. Nakon otvaranja zasjedanja, Predsjednik Vijeća je objavio predmet rasprave i sastav Vijeća.

Zamjenik ŽDO iz Osijeka pročitao je optužnicu

Okr. Milorad Momić se izasnio da je primio i razumio pouku o pravima, razumio što mu se optužnicom stavlja na teret, te da se ne osjeća krivim.

U uvodnim govorima Zamjenik ŽDO iz Osijeka je rekao da će tijekom dokaznog postupka dokazati da je okr. Milorad Momić počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, kako je to opisano u pročitanoj optužnici. Ovaj predmet je specifičan, preuzet je po Zakonu o međunarodnoj kazneno pravnoj pomoći od pravosudnih tijela Republike Srbije. Postupak za isti zločin vođen je na Višem sudu u Beogradu, protiv pripadnika paravojne postrjbe “Škorpioni”. Protiv okr. Milorada Momića postupak u Beogradu nije vođen, jer je bio nedostupan pravosudnim tijelima Republike Srbije. Nakon što je okrivljenik izručen iz Francuske u Republiku Hrvatsku za drugo kazneno djelo, ratni zločin protiv civila počinjen 1991. godine u Berku, a kako je i hrvatski državljanin, pravosuđe Republike Srbije ustupilo je dokaze pravosuđu Republike Hrvatske. Ovaj postupak specifičan je i po činjenici da je zločin snimljen. Snimka je značajan dokaz koji upućuje tko su počinitelji navedenog kaznenog djela. Osim toga, brojnim personalnim i materijalnim dokazima nedvojbeno će se utvrditi da je okr. Milorad Momić počinio kazneno djelo za koje je optužen.

U uvodnom govoru Branitelj okr. Milorada Momića je rekao da će tijekom dokaznog postupka dokazati da njegov branjenik nije počinio kazneo djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva na način, u vrijeme i, na mjestu, kako se to navodi u optužnici ŽDO iz Osijeka. To će dokazati unakrsnim ispitivanjem svjedoka, kao i pregledom materijalnih dokaza, iz kojih će se nedvojbeno utvrditi da njegov branjenik nije počintielj kaznenog djela, koje su počinile druge osobe, koje su za to djelo pravomoćno osuđene na Višem sudu u Beogradu.

U dokaznom postupku saslušane su svjedokinje oštećenice Hana Fejzić i Vahida Delić. Obje su postavile imovinsko pravni zahtjev u ovom kaznenom postupku.

Svjedokinja oštećenica Hana Fejzić

detaljno je opisala događaje od 11. srpnja 1995. godine u Srebrenici, gdje se nalazila sa suprugom, sinom, kerćkom i svekrvom. Toga dana, oko 11,00 sati, došli su pripadnici srpske vojske i počeli odvajati ljude. Njezin suprug Safet Fejzić i sin Samir Fejzić otišli su iz Srebrenice u šumu. Sin Safet je bio izuzetno vezan za majku. Svjedokinja je izjavila da nije bila svjesna trenutka, od straha i šoka, kada su suprug i sin otišli. Sa njima se nije uspjela pozdraviti. Tada je sina zadnji put vidjela. Na sebi je imao gornji dio trenerke, hlače.

Nakon ulaska srpske vojske u Srebrenicu, svjedokinja, njezina kćerka i svekrva krenule su u Potočare, gdje su se smjestili u jednu tvornicu. Dolazili su srpski vojnici po dvojica, pogledali su u ljude. Nakon toga došla su druga dvojica, odvodili muškarce u nepoznatom smjeru.

Za smrt sina Safeta Fejzića, svjedokinja je prvi put čula je od istražitelja MKSJ, koji su je zvali i pitali mogu li pustiti snimku zločina. Snimku je prvi put vidjela na TV, vidjela je sina kako izlazi iz kamiona, nakon čega se onesvijestila. Na suđenju pripadnicima postrojbe “Škorpioni”, na Višem sudu u Beogradu, pogledala je cijelu snimku. Na snimku je prepoznala sina, vidjela je način na koji je ubijen, vidjela je da je na sebi imao gornji dio trenerke, hlače. Iz toga postupka je sanala da je ubijen 17. srpnja 1995. godine u Godinjskim Barama.

Nakon završetka suđenja u Beogradu odlazila je dvije godine 17. srpnja u Godinjske Bare. Svjedokinja i njezina kćerka dale su krv. DNK metodom nedvojbeno je utvrđeno da su pronađeni posmrtni ostaci, ostaci njezina sina Safeta Fejzića. Njegovi posmrtni ostaci  pokopani su na Memorijalnog groblju u Potočarima

Suprug Sahib Fejzić je također ubijen u Srebrenici. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici u Cerskoj. Svjedokinjin brat je ubijen. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici u Polici.

Svjedokinja oštećenica Vahida Delić

izjavila je da je sa suprugom Jusom Delić i mlt. djetetom živjela u Srebrenici. U trenutku odlaska iz Srebrenice, 1992. godine, bila je trudna. Otišla je sa mlt. djetetom u Sloveniju, gdje je bila tri godine očekujući da će se moći vratiti kući. Nakon toga otišla je kod sestre u Njemačku. Sa suprugom je bila u kontaktu preko pisama. Suprug je ostao u Srebrenici zato što ga srpska vojska u Kravicama nije pustila da ode sa suprugom i djetetom.

Za suprugovu sudbinu nije znala ništa do 2006. godine, kada su je nazvali iz ICMP- a (International Commission on Missing Persons – Međunarodna komsija za nestale osobe) iz Sarajeva, zamolili je da sa djecom ode u Düsseldorf, dati krv. Rekli su joj da su posmrtni ostaci pronađeni, za koje se pretpostavlja da se radi o njezinu suprugu Jusi Deliću. Na temelju nalaza krvi, DNK metodom je utvrđeno da su pronađeni posmrtni ostaci, ostaci Juse Delića.

Svjedokinja je čula da postoji snimka na kojoj je snimljen i njezin suprug, no, nikada cijelu nije pogledala. Kada je počela gledati snimku onesvijestila se. Uspjela je vidjeti supruga na kamionu, ruke su mu bile vezane.

Svjedok Goran Stoparić

rekao je da je bio pripadnik izviđačkog voda postrojbe “Škorpioni”, na osobni poziv komandanta Slobodana Medića zvanog “Boca”. Poznaje sve osobe protiv kojih vođen postupak na Višem sudu u Beogradu, bivše pripadnike “Škorpiona”: Slobodana Medića zvanog “Boca”, Aleksandra Medića zvanog “Žara”, Branislava Medića zvanog “Zekan”, Peru Petraševića.

Sa postrojbom je bio u kritično vrijeme na terenu u Trnovu. Godinjske Bare se nalaze na pola puta između njihova položaja i Trnova. Svjedok je često olazio u štab postrojbe, po baterije za motorole. Komandir izviđača u kritično vrijeme bio je Aleksandar Vukov. Svjedok je u kritično vrijeme bio zapovjednik jednog odjeljenja – grupe od 13 ljudi. Milorad Momić je uvijek bio uz komandanta Slobodana Medića. Sa Perom Petraševićem, Aleksandrom Medićem i Slobodanom Davidovićem, okr. Milorad Medić je bio u osiguranju Komandanta “Škorpiona”.

U odnosu na kritični događaj svjedok je rekao da je bio u štabu postrojbe kada su autobusom dovezeni ljudi muslimanske narodnosti. Autobus sa zarobljenicima se zaustavio na udaljenosti od 500 metara od štaba, na cesti. Iz autobusa su izašli civili u pratnji vojnika Vojske Republike Srpske. Svjedok je sa Damirom Hovanom prečacem krenuo prema položajima izviđača. Usput je vidio zarobljene civile, ležali su u kamionu.  Put kojim su išli svjedok i Damir Hovan, prema njihovim poližajima, bio je paralelan s makadamskom cestom, kojom se kretao kamion sa zarobljenim civilima. S mjesta gdje su bili svjedok i Damir Hovan mogla se vidjeti ta cesta, kamion, koji se u jednom trenutku zaustavio. Iz kamiona su izašli zarobljeni civili i legli pored ceste. Svjedok je vidio i prepoznao, iako je udaljenost bila oko 300 metara, Slobodana Stojkovića zvanog “Bugar”, Milorada Momića, koji je bio rastom najviši, Peru Petraševića, koji je na bedru, u futroli imao “škorpion”, na glavi je imao crni kačket, Branislava Medića zvanog “Zekan”, Aleksandra Medića i Slobodana Davidovića. Svi su stajali oko kamiona. Svjedoku je u susret došao zapovjednik izviđača Aleksandar Vukov, koga je netko pozvao, što je svjedok čuo preko motorole. Sa Aleksandrom Vukov je išala osoba nadimka “Đole Šiptar”, pripadnik izviđačkog voda postrojbe “Škorpioni”, te još nekoliko pripadnika Vojske Republike Srpske. Kad su vidjeli da su civili legli pored ceste, Damir Hovan je rekao svjedoku: “ovi će ove sada porokati”.  Svjedok je vidio da se kamerom snima sve što se događa oko kamiona. Ostao je sa Damirom Hovanom s udaljenosti gledati što se događa. Vidio je da je Milorad Momić iz puške ispalio dva hica prema osoba koje su ležale na tulu, nije znao je li nekoga pogodio. No, nakon toga civili su ustali i krenuli u koloni jedan za drugim prema položajima postrojbe “Škorpioni”. Nakon 500 metara su se zaustavili, na jednoj livadi. Svjedok je vidio da je prvi civil istupio 2 koraka iz kolone, tada je Pero Petrašević toj osobi pucao rafalom u leđa. Nakon toga su i svi drugi, među kojima je bio i okr. Milorad Momić, pucali prema tim osobama, te ubili još tri civila. Dva preostala civila odnijela su mrtva tijela prema jednom šumarku, no, svjedok nije vidio kamo. Tek je na snimku vidio da su ih nosili prema vikendici. Slobodan Davidović je “Magnumom” od 2 inča “ovjeravao”, odnosno, dodatno pucao u svaku ubijenu osobu. Okr. Milorad Momić imao je “Magnum” od 4 inča. Svjedok je rekao da je potpuno siguran da su sve osobe, među kojima je bio i okr. Milorad Momić, pucale prema zarobljenim civilima. Osoba “Đole Šiptar” je čuvala dvojicu preostalih zarobljenih civila. U zarobljene civile nije pucao Slobodan Stojković zvani “Bugar”, koji je cijelo vrijeme snimao kamerom što se događa.

Svjedok Robert Koprivanac

je rekao daje od rujna 1994. godine bio pripadnik paravojne postrojbe “Škorpioni”, koja je čuvala naftna postrojenja i naftne izvore u Đeletovcima. Poznaje okr. Milorada Momića, za koga je rekao da je uvijek bio mirna i povučena osoba. Svjedok je govorio o ustroju postrojbe “Škorpioni”, poznato mu je da je 1995. godine dio postrojbe bio na terenu u Trnovu, u Bosni i Hercegovini. On nije bio sa njima u Trnovu, ostao je u Đeletovcima. Poznato mu je da je okr. Milorad Momić bio tjelohranitelj zapovjednika postrojbe, Slobodana Medića. Osim okr. Momića, tjelohranitelj je bio i Pero Petrašević. Svjedok nema saznanja što se dogodilo na terenu u Godinjskim Barama. Snimku ubojstva zarobljenih civila vidio je prvi put 2005. godine na obavijesnom razgovoru u Policijskoj postaji u Vinkovcima, gdje je bio doveden. Na snimci je prepoznao Slobodana Davidovića, Peru Petraševića, Branislava Medića i Milorada Momića.

Svjedok Amor Mašović

je rekao da je 28. travnja 1999. godine bio dio ekspertnog tima koji je vodio istražni sudac Izet Baždarević, koji je radio ekshumaciju tijela pronađenih na lokaciji Godinjske Bare u općini Trnovo. Radilo se o nekoliko leševa, za koje su utvrdili da se nalaze na površini, da su u dobrom dijelu karboizirani. Stoga tim nije mogao na licu mjesta utvrditi točan broj leševa. Dio posmrtnih ostataka pronađen je u vikenciji Hasana Zvizdića u Godinjskim Barama, dio ispred te vikednice, a dio na udaljenosti od 100 metara od vikedndice. Posmrtni ostaci odvezeni su u mrtvačnicu u Visoko, gdje je nakon mjesec ili mjesec i pol, utvrđeno da se radi o posmrtnim ostacima šest osoba.

Do 2000. godine u Bosni i Hercegovini radila se identifikacija klasičnom metodom, a nakon toga se radila DNK metodom, koja utvrđuje identitet osobe sa sigurnošću od 99,95% najmanje. Identifikacija DNK metodom žrtava, čiji su posmrtni ostaci pronađeni u Godinjskim Barama, utvrđena je 2003. godine, u laboratoriju u Tuzli. Prvo je identificiran žrtva Azmir Alispahić. Svjedok je rekao da se začudio, jer je se radilo o osobi čiji nestanak je prijavljen u Srebrenici. Godinjske Bare udaljene su preko 100 km od Srebrenice. Identitet druge osobe, Safeta Fejzića,  utvrđen je nakon mjesec i pol dana. Nestanak te osobe također je prijavljen u Srebrenici. Tada je tim došao do zaključka da su u Godinjskim Barama ubijene žrtve iz Srebrenice.

Svjedok je rekao da je do početka kaznenog postupka na Višem sudu u Beogradu, 2007. godine, protiv bivših pripadnika postrojbe “Škorpioni”, bio izvjesno utvrđen identitet dvije žrtve: Azmira Alispahića i Safeta Fejzića. Za ostale žrtve imali su preliminarni DNK identitet. Svjedok je pojasnio da izvjesno utvrđen identitet osobe nastaje u trenutku kada članovi obitelji potpišu zapisnik o utvrđivanju identiteta. Ubrzo nakon što je svjedok dao svoj iskaz u postupku na Višem sudu u Beogradu, točnije 28. travnja 2007. godine, potpisani su zapisnici o identifikaciji za preostale četiri osobe.

Svjedok je rekao da u Bosni i Hercegovini ICMP u bazi podataka ima podatke o krvi od 80000 osoba, koje su prijavile nestanak svojih srodnika. Ta se baza i danas upotpunjuje, te se i danas radi na utvrđivanju identiteta nestalih osoba.

Svjedok je rekao da je u Godinjskoj Bari, kad su došli na ekshumaciju, vidio da je na tijela djelovala vatra, kosti su bile nagorjele, neke su se samo izmrvile.  Od smrti žrtava do dolaska ekipe prošlo je četiri godine. Od 52 izdvojena uzorka kosti, 33 uzorka nisu bila pogodna za izdvajanje DNK uzorka. Iz 19 koštanih uzoraka je izdvojen DNK. Svjedok je na mjestu ekshumacije vidio ljudsku lubanju, na kojoj se vidjela ulazna rupa od zrna, na dijelu spoja čeone i tjemene kosti.

Za postojanje posrmtnih ostataka saznali su od ribiča, koji su bili na rijeci Željeznici. Sklanjajući se od kiše ribiči su ušli u vikendicu, gdje su vidjeli ljudske kosti. O tome su izvijestili Komisiju za nestale osobe, i tada je krenula službena procedura.

Svjedoka je 2006. godine kontaktirao zamjenik Glavnog tužitelja MKSJ, g. Geoffrey Nice,  koji je imao informaciju od jednog pripadnika radnog voda, koji je organizirala lokalna vlast iz Trnova, da su u blizini lokacije Godinjske Bare, pripadnici jedinice “Škorpioni” ubili dvanaest osoba iz Srebrernice. Posmrtne ostatke tih žrtava nisu pronašli na označenoj lokaciji.

Svjedok je rekao da je od 1992. godine do danas bio je učesnik tisuća ekshumacija ubijenih osoba. Rekao je da je dio politike bio da se primarne grobnice, u kojima su se nalazila tijela ubijenih osoba iz Srebrenice, a prijavljeno je 8372 žrtve, premjeste u sekundarne grobnice. Na taj način priklile bi se točne lokacije ubijanja tih osoba. Poznato mu je da su posmrtni ostaci jednog mladića pronađeni u pet sekundarnih grobnica. Izmještanja iz primarnih grobnica trajala su od rujna do studenoga 1995. godine, što je na tragu politike Radovana Karadžića, koju je prezentirao u svojoj obrani pred MKSJ u Den Haagu.

Sljedeće ročište za raspravu zakazano je za dan 28. travnja 2015. godine u 9:00 sati.

U nastavku rasprave, dana 28. travnja 2015. godine, izdvedeni su meterijalni dokazi, reproducirani su DVD snimci pribavljeni od Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije i Ureda Tužiteljstva MKSJ.

Reproduciran je DVD snimak, film “Škorpioni spomenar”, dostavljen od Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije, od 25 minute do 51:27 minute (na kojoj pripadnici paravojne jedinice “Škorpioni”, opisuju organizaciju, ustroj i navode pripadnike jedinice, koji sudjeluju u akciji te jedinice u Trnovu, u Bosni i Hercegovini, žrtve: Safet Fejzić, Dino Salihović, Jusuf Delić, Sidik Salkić, Azmir Alispahić i Smajil Ibrahimović; pripadnici paravojne jedinice “Škorpion”, koji su počinili ubojstvo, među njima se vidi opt. Milorad Momić).

Reproduciran je DVD snimak “Handover 1 RFA-20140730-02”, dostavljen od Ureda Tužiteljstva MKSJ, od 1:39:57 do 1:57:57 (na kojoj se vidi kamion u kome se nalaze zarobljeni civili, pripadnici jedinice “Škorpion”, koji su počinili ubojstvo, postupanje, mučenje i zlostavljanje uhićenih civila, uskrata vode, ubojstva zarobljenih civila, među kojima su tri žrtve malodobne).

Zamjenik ŽDO iz Osijeka predao je u spis naknadno pribavljeni DNA nalaz za četiri žrtve, naknadno identificirane: Dino Salihović, Smajil Ibrahimović, Jusuf Delić i Sidik Salkić.

Rasprava se nastavlja dana 9. lipnja 2015. godine u 9,00 sati.

Dana 9. lipnja 2015. godine nastavljena rasprava u predmetu zločina u Godinjskim Barama.

Svjedokinja oštećenica Samajila Ibrahimović u kritično vrijeme, srpanj 1995. godne, imala je 11 godina. Dobro se sjeća događaja u Srebrenici. Živjela je sa ocem, majkom, bratom starim 7 godina, sestrama starim 13 i 15 godina.  Živjeli su u zgradi, na sedmom katu, odakle se vidjela cijela Srebrenica i okolica.

Svjedokinja je zadnji put vidjela oca dana 10. srpnja 1995. godine, oko 15,00 ili 16,00 sati, oca je vidjela zadnji put. Imao je na sebi svjetloplavu košulju, koju je svjedokinja zapamtila. Prije odlaska otac se pozdravi sa svim članovima obitelji. Naslućivali su kakav bi mogao biti ishod. Muškarci, civili, samoorganizirali su se i krenuli, pokušavajući izaći iz Srebrenice. Otac Ismajil Ibrahimović bio je civil, to je Svjedokinja posebno naglasila.

Svjedokinja, njezina majka, brat, sestre, baka i djeda, krenuli su 10. srpnja 19095. godine, nakon odlaska njezina oca, prema Potočarima, sa otalim ženama, djecom i starijim osoba Srebrenice.

U Potočarima su pripadnici Vojske Republike Srpske odvojila muškarce i mušku djecu u odbi od 13, 14 godina starosti na jednu stranu, a žena,  malu djecu i starace na drugu stranu. Prenoćili su u Potočarima, drugog dana su otišli autobusom u VIšće kod Kladnja, gje su im rekli da se nalazi stobodni teritorij.

U Srebrenici su ubijena dva svjedokinjina djeda. Svjedokinja i njezina obitelj dobili su informaciju da je otac uhićen u Kasabi Konjević Polja, da je tamo uhićeno 2000 do 3000 muškaraca.  Nije joj poznato što se sa svim tih uhićenicima dogodilo.

Snimku egzekucije oca i ostalih pet civila u Godinjskim Barama Svjedokinja je vidjela 2005. ili 2006. godine, u Sarajevu, gdje je studirala.

Svjedokinjina majka je otišla kod Amora Mašovića  iz Instituta za nestale osobe, te prijavila da je među ubijenim muškarcima prepoznala svoga supruga. Svjedokinja je rekla da sumnja da se kritični događaj ubojstva njezina oca Ismajila Ibrahimovića i ostalih pet civila dogodio 16. ili 17. srpnja 1995. godine. Kad je zadnji put vidjela oca bio je izbrijan i ćelav.  Sumnja da bi za sedam dana mogla narasti kosa i brada, kako se vidi na snimku egzekucije oca i ostalih žrtava iz Godinjskih Bara.

Svjedokinja i njezina obitelj odmah po nestanku oca dali su krv za DNA analizu. Identitet njezina oca Smajila Ibrahimovića utvrđen je sa 99% sigurnosti.

U nastavku rasprave izvedeni su materijalni dokazi čitanjem zapisnika s iskazima svjedokinje oštećenice Nure Alispahić, iskaz svjedoka vještaka Ilijasa Dobrače, izvješće o vještačenju VHS kazete, fotografije, te drugih materijalnih dokaza.

Zamjenica ŽDO iz Osijeka odustala je od dokaznog prijedloga za ispitivanja svjedoka Slobodana Stojkovića, budući da mu se poziv ne može uručiti, a ne može ga se na drugi način dovesti na sud radi ispitivanja.

Branitelj opt. Milorada Momića, odvjetnik Tomislav Filaković,  predložio je da se kao svjedok ispita Damir Hovan, bivšeg pripadnika jednice “Škorpion”,  na okolnost njegova saznanja o kritičnog događaju.

Vijeće za ratne zločine usvojilo je dokazni prijedlog Branitelja. Produžilo je istražni zatvor za opt. Milorada Momića.

Sljedeća rasprava zakazana je za dan 9. srpnja 2015. godine u 9,00 sati.

Na ročištu održanom 9. srpnja 2015. godine, u nastavku dokaznog postupka ispitan je svjedok obrane Damir Hovan.

Svjedok je bio pripadnik srpske paravojne postrojbe “Škorpioni”.  U kritično vrijeme imao je 20 godina.  Kao pripadnik te postrojbe potpisao je ugovor, ali nije objasnio kakav ugovor. Vrijeme provedeno u postrojbi nije mu upisano u radni staž, a niti u vojnu knjižicu, kao niti pripadnost postrojbi “Škorpioni”. Zadatak “Škorpiona” bio je osiguranje naftnih polja u Đeletovcima.  Sjeća se da su “Škorpioni”, jednom, 1995. godine išli na teren, u Bosnu, u mjesto Trnovo kod Sarajeva, gdje su se zadržali mjesec dana. Ne sjeća se točno vremena, ali zna da je bilo proljeće ili ljeto, bilo je “zelenila, prilično toplo”.  Na teren je otišlo oko 150 pripadnika “Škorpiona”.

Svjedok je bio u izviđačkom vodu “Škorpiona”, koji je brojao 20-tak ljudi.  Zapovjednik toga voda bila je osoba nadimkom “Vuk”, svjedok ne zna njegovo ime. Taj vod je držao naistureniju liniju ne poziciji Trnovo – Igman, ispred pripadnika Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske. Bez odobrenja zapovjednika nisu se mogli udaljavati s položaja, niti su mogli samostalno donositi odluku o odlasku u komandu postrojbe.

Komanda njihove postrojbe nalazila se nekoliko kilometara iza te linije. Za vrijeme boravka na tom terenu svjedok je dva puta išao u komandu postrojbe. Jednom je išao po municiju, drugi put po baterije za motorolu. Samo jednom, od ta dva puta,  išao je sa Goranom Stoparićem u komandu postrojbe. Tom prigodom nisu sreli nikoga osim jednog pripadnika Zvorničke brigade. U komandi njihove postrojbe svjedok nije vidio zarobljenike, kamion. Tu su bili samo pripadnici njihove postrojbe. Nije mu poznato zašto bi svjedok Goran Stoparić rekao da su vidjeli zarobljenike koji su dovedeni u njihovu postrojbu.

Svjedoku nije poznato da bi netko u postrojbi pričao o bilo kakvim zarobljenicima bošnjačke nacionalnosti, da bi oni bili likvidirani u Trnovu. Za smrt Bošnjaka, zarobljenika, saznao je gledajući TV. Vidio je snimku, na kojoj je prepoznao Peru Petraševića i još jednog pripadnika postrojbe, ali ne zna njegovo ime. Okr. Milorada Momića nije prepoznao na toj snimci. Svjedok tvrdi da na snimci nije vidio kamion, nije vidio zarobljenike u kamionu.  Na snimci je vidio likvidaciju jednog čovjeka na nekoj livadi, ali nije prepoznao prostor gdje se to dogodilo. Vidio je da je likvidaciju izvršio Pero Petrašević, koji je bio pripadnik postrojbe “Škorpioni”.

Zamjenica ŽDO iz Osijeka stavila je primjedbu na iskaz ovoga svjedoka, navodeći da iskaz nije istinit, svjedok iskazom pogoduje okrivljeniku.

Branitelj okr. Milorada Momića predložio je djelomičnu rekonstrukciju događaja na licu mjesta, te suočenje svjedoka Gorana Stoparića i svjedoka Damira Hovana, budući su njihovi iskazi različiti o istom događaju. Vijeće je rješenjima odbilo oba dokazna prijedloga obrane okr. Milorada Momića.

U daljnjem dokaznom postupku izvršen je uvid u izvod iz kaznene evidencije na ime okrivljenika.

Nakon toga pristupilo se ispitivanju okr. Milorada Momića.

Okrivljenik je u svojoj obrani rekao da je, zbog uhićenja, koja su se provodila u Srbiji prema Srbima iz Hrvatske, da bi to uhićenje izbjegao, javio se Slobodanu Mediću  zvanom “Boca”, pitao ga ima li posla za njega. Slobodan Medić mu je predložio da radi kao njegov osobni vozač, u postrojbi “Škorpioni”. Okrivljenikova plaća osobnog vozača bila je 500 DM.

Slobodan Medić je bio zapovjednik čije zapovijedi se nisu mogle preispitivati. Okrivljenik je od zapovjednika čuo da idu na teren u Bosnu. Okrivljenik je od pripadnika postrojbe čuo da su došli na planinu Jahorinu, s koje su se spustili u mjesto Trnovo, u jedno vikend naselje, gdje se smjestila njihova postrojba.

Okrivljenik se ne sjeća točnog vremena, ali se sjeća dana, bilo je to prije podne. Prao se na potoku, netko mu je došao reći da ga traži zapovjednik “Boco”. Uočio je dolazak jednog kamiona. Od “Boce” je dobio zapovijed da “ode vidjeti što je došlo i tko je došao, te da ga izvijesti o tome”.

Okrivljenik je rekao da je dolaskom do kamiona vidio ljude. Netko je izdao zapovijed da uđu u kamion i krenu. Okrivljenik u tom trenutku nije znao kamo idu, vidio je kasnije da idu prema vrhu Treskavice. Bio je u kamionu, u dijelu gdje su bili i zarobljenici, “tom prilikom je imao otkočeno oružje, budući su se nalazili na prvoj liniji bojišnice i svi su imali otkočeno oružje za trenutno borbeno djelovanje”.

U jednom trenutku kamion se zaustavio, netko je naložio da izađu iz kamiona. Okrivljenik je nakon izlaska iz kamiona čuo “nekakve razgovore osoba pripadnika jedinice, koje su sa mnom krenule prema tom vrhu i u jednom trenutku, da bi stišao tu njihovu priču, ispalio sam jedna rafal iznad glava tih zarobljenika koji su ležali na zemlji, kako bih prekinuo razgovor pripadnika jedinice s tim zarobljenicima. Rafal preko njihovih glava ispalio sam ne u cilju da bilo koga ubijem, već da prekinem svaku komunikaciju”.

Okrivljenik i ostali pripadnici postrojbe, te zarobljenici, pješice su išli prema vrhu Treskavice. U jednom trenutku primijetio je da prema njima, s vrha brda, ide “Vuk”, zapovjednik izviđačkog voda. “Vuku” je prišao Pero Petrašević i nešto sa njim razgovarao. Nakon toga “Vuk” se vratio prema liniji, koju je držao njegov izviđački vod. Pero Petrađević je počeo pucati po zarobljenicima. U pucanju mu se pridružio pripadnik postrojbe “Škorpioni” Davidović. Pucao je još jedan okrivljeniku nepoznati pripadnik postrojbe “Škorpioni”. Tada je ubijeno četiri zarobljenika.

Okrivljenik je u iznošenju obrane nadalje rekao: “…, kada su ih usmrtili ja sam ih ispratio do vikendice u koju su oni odnijeli mrtva tijela zarobljenih civila. Kada su preostala dva civila odnijeli ova mrtva tijela do te razrušene vikendice, Branislav Medić počeo je zajedno sa Davidovićem pucati u preostala dva civila, za koje vrijeme sam ja stajao pored snimatelja “Bugara” koji je snimao cijeli događaj. Moram napomenuti da ja niti u jednom trenutku nisam pucao u niti jednog civila. Nakon što su ovi civili usmrćeni, ja sam se zajedno s ostalim pripadnicima jedinice “Škorpioni” vratio u zapovjedništvo jedinice, te sam zajedno sa Aleksandrom Medićem otišao prema potoku, dok je Pero Petrašević zajedno sa Davidovićem ušao u zapovjedništvo jedinice i tamo se zadržao jedno vrijeme. Iako je meni zapovjednik jedinice Slobodan Medić rekao da odem i vidim što će se dogoditi i o tome ga izvijestim, on mene nije zvao u zapovjedništvo jedinice, niti sam ja ulazio unutra”.

O samom ubojstvu civila u postrojbi se nije pričalo. Nekoliko dana nakon kritičnog događaja okrivljenik je čuo zapovjednika Slobodana Medića “Bocu”, kad je prolazio pored okrivljenika, rekao je: “Vidi koliki konj, a boji se pucati”, i to se ponovilo još u nekoliko navrata.

Nakon završetka dokaznog postupka prešlo se na završne govore stranaka.

Zamjenica ŽDO iz Osijeka, u svom završnom govoru, rekla je da smatra da je tijekom dokaznog postupka na nedvojben način dokazano da je opt. Milorad Momić počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanoništva, na način, u vrijeme i mjestu kako je to opisano optužnim aktom. Poseban pečat počinjenju ovoga kaznenog djela daje DVD snimka cjelokupnog postupanja sa zarobljenim bošnjačkim civilima, njihova likvidacija. Naglasila je da su tri žrtve ovoga zločina malodobne osobe, tri žrtve su u relativno mladoj dobi. Osvrnula se na obranu okrivljenika, koja je neuvjerljiva, neživotna. Rekla je da se u konkretnom slučaju radilo o bešćutnoj likvidaciji zarobljenih nemoćnih civila. Slijedom navedenog predložila je da Vijeće okrivljenika proglasi krivim i osudi na maksimalnu kaznu zatvora.

Branitelj okr. Milorada Momića, u svom završnom govoru, rekao je da tijekom provedenog dokaznog postupka nije izvan razumne sumnje dokazano da je njegov branjenik počinio kazneno djelo koje mu se optuženicom stavlja na teret. Njegovom branjeniku je stavljeno na teret da je zajedno sa Petraševićem, Aleksandrom Medićem, Branislavom Medićem i Slobodanom Davidovićem prvo pucao u leđa četvorici zarobljenih civila bošnjačke nacionalnosti, a nakon toga da je na isti način usmrtio još dvojicu civila bošnjačke nacionalnosti. Međutim, tijekom cijelog dokaznog postupka nije izveden niti jedna dokaz kojim bi bilo dokazano da je njegov branjenik počinio kazneno djelo kako na način kako je opisano u optužnici. Nije utvrđeno ne nedvojben način kada točno se ovaj zločin dogodio. Nema dokaza koji dokazuju na nedvojben način da je njegov branjenik pucao u bilo koju osobu i na taj način, zajedno sa drugim osobama, civile lišio života. Analizirao je iskaz svjedoka Gorana Stoparića, naglasivši da tome svjedoku, koji je iskaz dao i pred Vijećem Odjeljenja za ratne zločine Višeg suda u Beogradu, u kaznenom postupak za isti ovaj zločin, Vijeće nije poklonilo vjeru. Branitelj je rekao da su za ovo kazneno djelo i za počinjeni zločin osuđeni oni koji su ga i počinili. Stoga je predložio da Vijeće njegova branjenika oslobodi optužbe i nakon toga ukine istražni zatvor.

Predsjednik Vijeća objavio je da je rasprava završena, Vijeće se povlači na vijećanje i glasovanje. Presuda će biti objavljena dana 10. srpnja 2015. godine u 10,00 sati.

NEPRAVOMOĆNA PRESUDA:

Dana 10. srpnja 2015. godine, u 10,00 sati, Predsjednik Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku objavio je presudu, kojom je okr. Milorad Momić proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Protiv okrivljenika je produljen istražni zatvor.