Zločin na Koridoru, u Potkonju, Vrpolju i Kninu

Dana 07. svibnja 2009. godine objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku kojom su, nakon provedenog ponovljenog postupka, optuženici Milan Atlija i Đorđe Jaramaz proglašeni krivima te je opt. Atliji izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 14 godina, dok je opt. Jaramazu izrečena kazna zatvora u trajanju od 10 godina.

VSRH, u sjednici vijeća održanoj 25. studenog 2009. godine, preinačio je presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku. Obojici je optuženika za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZ RH (za koja im je prvostupanjski sud odmjerio kazne u trajanju od po 10 godina), VSRH odmjerio kazne u trajanju od 8 godina. Opt. Milan Atlija, s obzirom da je ranije već pravomoćno osuđen na pet godina zatvora, osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 12 godina.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

ŽDO iz Šibenika podiglo je optužnicu broj K-DO-14/06 od 19. rujna 2006. godine kojom je optužilo Milana Atliju i Đorđa Jaramaza:

I) optuženici Atlija i Jaramaz terete se da su u drugoj polovini lipnja 1992. u BiH, na području tzv. koridora, između Doboja i Modriče, opt. Atlija kao zapovjednik “jedinice za posebne namjene milicije SAO Krajine”, a opt. Jaramaz kao pripadnik te jedinice “milicije”, nakon što je protupravno lišena slobode nepoznata oštećena civilna muška osoba, opt. Jaramaz odveo navedenu osobu u zapovjedništvo opt. Atliji, gdje ga je opt. Atlija ispitivao, a potom naredio opt. Jaramazu da ubije oštećenika, nakon čega je opt. Jaramaz odveo optuženika do korita rijeke Bosne, a za njima je došao i opt. Atlija, koji je snažno udario oštećenika otvorenim dlanom po glavi, a zatim mu uzeo 700 do 800 švicarskih franaka, naređujući i dalje opt. Jaramazu da ubije oštećenika, nakon čega je opt. Jaramaz iz pištolja pucao i pogodio oštećenika, a potom ga, sa još jednim “milicajcem” odvukao do rijeke Bosne, u oštećenika ispalio još jedan hitac i usmrtio ga, a potom oštećenikovo mrtvo tijelo bacio u korito rijeke Bosne,

II) opt. Atlija se tereti da je u prvoj polovini 1991. godine kao zapovjednik “jedinice za posebne namjene” tzv. SAO Krajine, s “ministrom milicije” tzv. SAO Krajine Milanom Martićem i njegovim zamjenikom Milenkom Zelenbabom, planirao, organizirao i naredio oružane napade na Potkonje i Vrpolje, isključivo na građane hrvatske nacionalnosti, s ciljem teroriziranja i zastrašivanja, pa je sukladno tome 01. svibnja 1991. oko 120 pripadnika “milicije” izvršilo oružani napad na Potkonje i Vrpolje, i to isključivo na oko 300 mještana hrvatske nacionalnosti, zastrašivali ih i terorizirali, nezakonito im pretresali kuće, istjerivali ih iz kuća, protupravno ih lišavali slobode, odvodili ih u “stanicu milicije” u Kninu i ondje ih zatvarali, u Potkonju više građana hrvatske nacionalnosti, među kojima je bio i starac Nikola Požar, tjerali ispred sebe kao živi štit, u Potkonju pretukli Zlatka Gambirožu, Milu Jelića i Ivana Požara, u Vrpolju Antu Milića, Nikolu Milića i Emiliju Milić, a opt. Atlija zajedno sa 60-ak podređenih milicajaca izvršio oružani napad na Potkonje, protupravno lišili slobode mldb. Tonia Požara i Milu Jelića te ih postrojili uza zid, gdje ih je opt. Atlija držao tako postrojene više od pola sata uperivši prema njima pušku sa tromblonskom minom na cijevi, a mještane Branka Batića, Antu Jelića, Branka Požara i Miroslava Jelića protupravno lišili slobode, odveli ih u “stanicu milicije” u Knin, pretukli ih i zatvorili, dok su pripadnici “milicije” u Vrpolju protupravno lišili slobode Dragomira Grgića, odveli ga u “stanicu milicije” u Knin, gdje ga je opt. Atlija, nakon što mu je Grgić odgovorio da je Hrvat, najsnažnije što je mogao šakama i nogama udarao po cijelom tijelu i glavi, a nakon svega navedenog je gotovo kompletno stanovništvo iz navedenih mjesta napustilo svoje domove i prešlo na slobodno područje RH,

III) opt. Atlija se tereti da je od 12. do 16. svibnja 1991., nakon što su pripadnici specijalne policije MUP-a RH Slavko Turudić, Ivan Knezović i Nebojša Škalic protupravno lišeni slobode i dovedeni u Knin, svu trojicu oštećenika zatvorio u tri odvojene ćelije u podrumu “stanice milicije”, koje su bile bez ikakvih higijenskih uvjeta, vode, ležaja, pokrivača i prozora, mučio ih izgladnjivanjem i žeđom, a tijekom noći oštećenike Turudića i Knezovića izvodio iz ćelije i odvodio u prostoriju iznad ćelija te ih tu po cijele noći tukao, dok su ošt. Škalica u susjednoj prostoriji po optuženikovom naređenju tukli njemu podređeni pripadnici “milicije”, tako da su oštećenici zadobili brojne teške tjelesne ozljede opasne po život.

Optuženog Atliju se pod točkama I) i II) optužnice tereti za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, pod točkom III) za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH, dok se opt. Jaramaza pod točkom I) optužnice tereti za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optužnicu ŽDO iz Šibenika pogledajte ovdje (pdf, 1,57 MB).

OPĆI PODACI

Županijski sud u Šibeniku

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Jadranka Biga – Milutin, predsjednica Vijeća; sudac Sanibor Vuletin – član Vijeća i sudac Ivo Vukelja – član Vijeća

Optužnica: ŽDO Šibenik broj K-DO-14/06 od 19. rujna 2006. godine, toč. I. i II.

Zastupnik optužbe: Zvonko Ivić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Šibeniku


Kazeno djelo:
 ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženici: Milan Atlija i Đorđe Jaramaz (okrivljenik Atlija je u Lepoglavi na izdržavanju kazne zatvora, a okrivljenik Jaramaz u pritvoru)

Branitelji optuženika: za prvoopt. Jadranka Sloković, odvjetnica iz Zagreba, za drugoopt. Zoran Petković, odvjetnik iz Šibenika

IZVJEŠTAJI SA PRAĆENJA

KORIDOR, POTKONJE, VRPOLJE I KNIN – izvještaji sa prvog suđenja

Glavna rasprava u ponovljenom postupku započela je 02. prosinca 2008. godine.

KORIDOR, POTKONJE, VRPOLJE I KNIN – izvjestaji s ponovljenog suđenja

Sjednica žalbenog vijeća VSRH održana je 25. studenog 2009. godine. Izvjestaj sa sjednice možete pogledati ovdje. Odluka VSRH nije nam poznata.

PRESUDE

Dana 4. lipnja 2007. godine Vijeće je donijelo presudu kojom su Milan Atlija i Đorđe Jaramaz proglašeni krivima za sva djela koja su navedena u optužnici, osim što je Milan Atlija oslobođen optužbe za djelo pod toč. II. optužnice, odnosno odgovornosti da je, zajedno sa ostalima, prvenstveno Milanom Martićem i Milenkom Zelembaba, planirao, organizirao i naredio oružani napad na Potkonje i Vrpolje.

Opt. Milanu Atliji je za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH-a opisano pod toč. I. izreke presude utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) godina, a za kazneno djelo iz čl. 122. OKZRH-a, opisano pod toč. II. izreke presude utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, pa mu je određena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 12 godina.
Đorđe Jaramaz osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina.

Istom presudom (toč. III. izreke), optuženik Milan Atlija je, na temelju čl. 354. toč. 3. ZKP-a (nije dokazano da je počinio djelo za koje se tereti), oslobođen optužbe za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH (djelo iz toč. II. optužnice).

Vrhovni sud RH je, na javnoj sjednici održanoj 16. travnja 2008. godine, ukinuo prvostupanjsku presudu u odnosu na kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZ RH (toč. I. izreke presude, odnosno toč. I. optužnice) i u odnosu na kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZ RH (toč. III izreke presude, odnosno toč. II. optužnice) te je u tom dijelu vratio predmet na ponovno suđenje.

U odnosu na toč. II. izreke presude, za kazneno djelo iz čl. 122. OKZ RH (djelo opisano pod toč. III. optužnice), preinačena je odluka o kazni u odnosu na opt. Atliju (prvostupanjskom presudom osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine) te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

Protiv optuženika je produžen pritvor.

Presudu i rješenje Vrhovnog suda RH pogledajte ovdje (pdf, 2,99 MB).

Dana 07. svibnja 2009. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku objavilo je presudu kojom su optuženici Atlija i Jaramaz proglašeni krivima za kazneno djelo za koje ih se tereti točkom I optužnice.

Optuženom Atliji je za navedeno djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 godina te mu je, s obzirom da je za kazneno djelo iz točke III optužnice ranije pravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina, izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 14 godina.

Optuženom Jaramazu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 10 godina.

Optuženi Atlija oslobođen je krivnje za kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret točkom II optužnice.

Presudu Županijskog suda u Šibeniku od 07. svibnja 2009. godine pogledajte ovdje (pdf, 648 KB).

VSRH, u sjednici vijeća održanoj 25. studenog 2009. godine, preinačio je presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku. Obojici je optuženika za kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZ RH (za koja im je prvostupanjski sud odmjerio kazne u trajanju od po 10 godina), VSRH odmjerio kazne u trajanju od 8 godina. Opt. Milan Atlija, s obzirom da je ranije već pravomoćno osuđen na pet godina zatvora, osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 12 godina.

Presudu VSRH možete pogledati ovdje.

ZAVRŠNO MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PRVOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Mišljenje se temelji na zapažanjima s glavnih rasprava koje smo pratili. Monitori nisu dobili odobrenje predsjednice Vijeća za zapisnike s rasprava, optužnicu ni pisanu presudu što je otežavalo praćenje i onemogućilo pravnu analizu predmeta.

Tijekom postupka promatrači nisu zabilježili povrede procesnih odredbi, postupovno je suđenje provedeno korektno i u skladu s pravilima struke. Komentari koje ćemo iznijeti odnose se na činjenice kojima bi se doprinijelo poboljšanju samog postupka, no navedene okolnosti, po našem mišljenju, nisu bitno utjecale na kvalitetu postupka i njegov ishod.

Iako su u postupku općenito poštovane sve procesne odredbe, ocjena je promatrača da su postojale okolnosti koje bi u suđenjima za ratne zločine trebalo izbjegavati, a odnose se na ostvarivanje prava na javnost postupka.

Naime, promatrači (kao ni druga zainteresirana javnost) nisu u mogućnosti izvršiti uvid u spise i dokumente iz istražnog postupka, niti mogu pratiti istražni postupak. Stoga bi trebalo izbjegavati uobičajenu praksu da se na glavnim raspravama zapravo ne čitaju dokumenti i iskazi iz istražnog postupka, već se samo konstatira njihovo čitanje. Time se onemogućuje zainteresiranoj javnosti i sadržajno pratiti dokazni postupak, i opservirati odluke Vijeća u pogledu ostvarivanja prava na nepristrano suđenje.

Glavni prigovori branitelja u ovom postupku su se odnosili na činjenicu odbijanja zahtjeva za ponovnim saslušanjem nekih svjedoka. Vijeće je odbilo ponovno saslušavati neke od predloženih svjedoka jer izjave istih, prema iskazima u istrazi, nisu bile od bitnog značenja za postupak, odnosno njihovi novi iskazi ne bi utjecali na konačnu odluku čime je Vijeće doprinijelo ubrzanju postupka. No, u interesu javnosti, trebalo je stvarno pročitati iskaze iz istrage, posebice stoga jer se iskazi iz istrage i oni dati na glavnoj raspravi, a koji se odnose na same okrivljenike, nisu podudarali u bitnim okolnostima. Tako se nekim dijelovima postupka činilo kako Vijeće bez opravdanog razloga odbija saslušati predložene svjedoke.

Treba upozoriti i na činjenicu da je «glavni svjedok» optužbe na glavnoj raspravi saslušavan više od četiri sata, što ne bi trebala biti praksa. Naime, bilo je razvidno da svjedok posljednjih sat vremena više nije bio u stanju koncentrirano pratiti tok glavne rasprave i odgovarati na pitanja, te je bilo za očekivati da radi toga Vijeće prekine glavnu raspravu i zakaže novu.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG PONOVLJENOG POSTUPKA

Na Županijskom sudu u Šibeniku, nakon provedenog ponovljenog postupka, Milan Atlija i Đorđe Jaramaz 07. svibnja 2009. proglašeni su krivima. Milan Atlija nepravomoćno je osuđen na (jedinstvenu) kaznu zatvora u trajanju od 14, a Đorđe Jaramaz na kaznu zatvora od 10 godina.

Optužnicom ŽDO u Šibeniku optuženici su tuženi zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH (likvidacije nepoznatog civila u lipnju 1992. u BiH, na području tzv. Koridora, a opt. Atlija i za planiranje, organiziranje i naređivanje napada na građane hrvatske nacionalnosti Potkonja i Vrpolja, s ciljem zastrašivanja i teroriziranja te posljedičnog iseljavanja, kao i za zlostavljanje Dragomira Grgića u stanici milicije u Kninu). Opt. Aliju teretilo se i za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZRH (nečovječno postupanje i zlostavljanje zarobljenih pripadnika MUP-a RH).

Presudom Županijskog suda u Šibeniku iz 2007. optuženici su proglašeni krivima zbog k.d. iz čl. 120. st. 1. OKZRH (likvidacije nepoznatog civila ) te je svakom izrečena kazna zatvora od 10 godina. Opt. Atlija proglašen je krivim i za k.d. iz čl. 122. OKZRH, za što mu je utvrđena kazna zatvora od 3 godine, pa mu je izrečena jedinstvena kazna od 12 godina. Oslobođen je optužbe za planiranje, organiziranje i naređivanje napada na Potkonje i Vrpolje, s posljedičnim iseljavanjem stanovništva hrvatske nacionalnosti.

Potom je Vrhovni sud RH u travnju 2008., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ukinuo navedenu prvostupanjsku presudu u odnosu na kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH (likvidaciju nepoznatog civila) i u odnosu na kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH (organiziranje napada na Potkonje i Vrpolje) i u tom dijelu predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U pogledu kaznenog djela iz čl. 122. OKZRH (zlostavljanje zarobljenih pripadnika MUP-a), prvostupanjska je presuda preinačena te je Atlija osuđen na 5 godina zatvora.

Istom presudom Vrhovni sud RH je sudu prvoga stupnja naložio da u ponovljenom postupku provede sve već do sada provedene dokaze, da u odnosu na kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH (likvidaciju civilnog stanovnika) sasluša neposredno ili zamolbenim putem potencijalno mogućeg oštećenika Jaska (Haluma) Gazdića te da utvrdi je li on osoba koja se u inkriminiranom događaju spominje kao “nepoznata oštećena civilna osoba”, tj. je li on osoba koja je kritičnog događaja prema optužnici ubijena, a u odnosu na kazneno djelo iz čl. 120. st. 1. OKZRH (organiziranje napada na Potkonje i Vrpolje i zlostavljanje Dragomira Grgića) da provođenjem daljnjih dokaza utvrdi položaj Milana Atlije u miliciji tzv. SAO Krajine, njegov odnos s Milanom Martićem i Milenkom Zelenbabom te da saslušanjem već do sad saslušanih svjedoka, a po potrebi i drugih, utvrdi činjenice o njegovom sudjelovanju u napadima na Potkonje i Vrpolje, o protupravnom lišavanju slobode civila, posebno Dragomira Grgića, kao i što se točno s njim događalo u stanici milicije u Kninu.

U ponovljenom postupku optuženici su proglašeni krivima za kazneno djelo počinjeno na tzv. Koridoru i osuđeni na kazne zatvora od po 10 godina. Opt. Atlija oslobođen je optužbe za organiziranje napada na Potkonje i Vrpolje i zlostavljanje Dragomira Grgića.

Vijeće je, doduše, utvrdilo da je opt. Atlija u zgradi kninske milicije udario ošt. Grgića, no, kako je to navedeno u obrazloženju presude, taj događaj nije moguće izdvojiti iz cjelokupnog činjeničnog opisa kaznenog djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH, za koje je Atlija oslobođen optužbe. Opt. Atliji, s obzirom da je za k. d. iz čl. 122. OKZRH već pravomoćno osuđen na 5 godina zatvora, izrečena je jedinstvena kazna u trajanju od 14 godina.

U ponovljenom postupku, usprkos svim naporima da to učini, vijeće nije saslušalo Jaska Gazdića, ni neposredno ni zamolbenim putem. Vijeće je, naime, imenovanog tražilo putem Interpola i Ministarstva pravde Republike Srpske, no to nije dalo rezultate. Sud je od Interpola obavješten da se Jasko Gazdić nalazi u bijegu na nepoznatoj adresi te da se protiv njega vodi postupak za kazneno djelo ratnog zločina. Sud je iskaz Jaska Gazdića, dan ranije pred sudom u Beogradu, u kojemu je naveo da je upravo on oštećena osoba u inkriminiranom događaju na tzv. Koridoru, no da u njega nije pucano, ocijenio neistinitim, danim u cilju da pomogne optuženicima.

Svjedok Pero Bajić, na čijem je iskazu u prvom postupku utemeljena osuđujuća presudu, nije ponovno saslušan. Nejasno nam je zbog čega se vijeće nije, usprkos prijedlogu obrane, poslužilo mogućnošću upotrebe video-linka kao načina ispitivanja svjedoka koji iz bilo kojih razloga nije u mogućnosti pristupiti sudu.

Vijeće je odbilo i prijedlog obrane za pribavljanjem skice kuće obitelji Vidaković sa bližom okolicom, a vezano uz svjedočki iskaz Pere Bajića danog pred istražnim sucem, u kojem on navodi da se iz toga dvorišta vidi cesta i rijeka u koju je kritične zgode bačeno tijelo nepoznatog muškarca. Teoretski gledano, takva skica je mogla poslužiti kao kontrolni dokaz u odnosu na svjedočki iskaz Pere Bajića, kojemu je vijeće poklonilo vjeru, što bi naposlijetku moglo dati veću sigurnost vijeću za ispravno presuđenje.

Iako smatramo da je ponovljeni postupak proveden sukladno ZKP-u, ostaje nejasno zbog čega je sud odbio prijedlog da se pribavi skica mjesta, s obzirom da pribavljanje toga dokaza ne bi bilo na uštrb ekonomičnosti i efikasnosti postupka.

Doduše, pravo je vijeća da odluči koje će dokazne prijedloge prihvatiti i izvesti. Vijeće je brojne dokazne prijedloge obrane odbijalo sa obrazloženjem da su suvišni i nepotrebni za pravilno presuđenje, no VSRH je upravo zbog pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ukinuo raniju presudu.