Zločin u Borovu naselju

Pred Županijskim sudom u Vukovaru je dana 21. siječnja 2009. godine započela glavna rasprava u kaznenom predmetu protiv opt. Dušana Zinajića, optuženog zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Presuda kojom je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 4 godine objavljena je 12. lipnja 2009. godine.
Dana 24. ožujka 2011. održana je sjednica žalbenog vijeća VSRH. VSRH potvrdio je prvostupanjsku presudu.
OPTUŽNICA (SAŽETAK)
Optuženik se optužnicom ŽDO iz Vukovara, br. K-DO-5/06, od 29. prosinca 2006., precizirane dana 09. lipnja 2009., tereti da je 20. studenoga 1991. godine, u Vukovaru, nakon okupacije Borova naselja, na raskrižju ulica Karla Marxa i Borovske ceste, na prostoru između caffe bara “Lion”, nakon što su pripadnici tzv. JNA i paravojnih postrojbi doveli i držali oko stotinu zarobljenih civilnih osoba i grupi od oko petnaest muških osoba naredili da legnu potrbuške na tlo, jedan pored drugog, s rukama na potiljku, što su ovi u strahu i učinili, među kojima se nalazio i Tomislav Kovačić, optuženik kao pripadnik paravojnih postrojbi, protivno odredbi čl. 3. st. 2. točkama a i c Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata, od 12. kolovoza 1949. godine i čl. 51. st. 2. i 6. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih skoba (Protokol I), prišao s leđa Tomislavu Kovačiću i iz puške ispalio hitac u smjeru njegove glave,ali je Tomislav Kovačić u tom trenutku pomaknuo glavu, pa ga je zrno okrznulo po tjemenu glave poslije čega ga je oblila krv, zadavši mu time tjelesnu ozljedu (laku) razdernu ranu tjemena glave,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme okupacije nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu, te primijenio mjeru zastrašivanja i terora,
pa da je time počinio krivično djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisano i kažnjivo po čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva broj K-DO-5/06, od 29. prosinca 2006. godine pogledajte ovdje (PDF, 1,26 MB).

OPĆI PODACI

Županijski sud u Vukovaru

Broj predmeta: K-11/07

Vijeće za ratne zločine: sudac Nikola Bešenski, predsjednik Vijeća; sudac Željko Marin, član Vijeća; sudac Milan Kojić, član Vijeća

Optužnica: ŽDO-a u Vukovaru, broj K-DO-5/06, od 29. prosinca 2006., precizirana dana 09. lipnja 2009.

Zastupnik optužbe: Vlatko Miljković, zamjenik Županijskog drževnog odvjetnika iz Vukovara

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva, čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženik: Dušan Zinajić, brani se sa slobode

Braniteljica: odvjetnica Jasminka Mandić, braniteljica po službenoj dužnosti

Oštećenik: Tomislav Kovačić

IZVJEŠTAJI S RASPRAVE

BOROVO NASELJE – izvjestaji s rasprave

Glavna rasprava zakazana za 10. studenog odgođena je za 09. prosinca 2008. godine. No 09. prosinca u 08,30 u Sud je zaprimljen podnesak odvjetnika Miodragovića kojim on otkazuje punomoć optuženom Zinajiću. Upitan od strane predsjednika Vijeća, optuženik je izjavio da nema novca kojim bi platio izabranog branitelja.

Vijeće je riješilo dostaviti spis predmeta v. d. predsjednika Županijskog suda u Vukovaru radi postavljanja branitelja po službenoj dužnosti optuženiku.

Glavna rasprava započela je 21. siječnja 2009. godine.

Nastavljena je 02. ožujka, 01. i 28. travnja te 09. lipnja 2009. godine.

PRESUDA

Dana 12. lipnja 2009. godine objavljena je presuda Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru kojom je optuženik proglašen krivim i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 4 godine.

Dana 24. ožujka 2011. održana je sjednica žalbenog vijeća VSRH. Izvještaj sa sjednice možete pogledati ovdje. VSRH potvrdio je prvostupanjsku presudu. Presudu VSRH mozete pogledati ovdje.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru je 12. lipnja 2009. nepravomoćno osudilo opt. Dušana Zinajića na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine.

Optužnicom ŽDO iz Vukovara br. K-DO-5/06 od 29. prosinca 2006. Dušana Zinajića se tereti da je 20. studenog 1991. kao pripadnik paravojnih postrojbi, u Vukovaru, nakon okupacije Borova Naselja, na raskrižju ulica Karla Marxa i Borovske ceste, na prostoru ispred caffe bara “Lion”, na kojem su pripadnici JNA i paravojnih postrojbi doveli i držali oko 100 zarobljenih civila, od kojih su grupi od oko 15-ak muških osoba naredili da legnu potrbuške na tlo, jedan pored drugog, s rukama na potiljku, među kojima se nalazio i Tomislav Kovačić, prišao s leđa Tomislavu Kovačiću i iz puške ispalio hitac u smjeru njegove glave, ali je Tomislav Kovačić u tom trenutku pomaknuo glavu, pa ga je zrno okrznulo po tjemenu glave poslije čega ga je oblila krv, zadavši mu time tjelesnu ozljedu (laku), razdernu ranu tjemena glave,

dakle, da je na taj način nečovječno postupao prema civilnom stanovništvu primijenivšimjeru zastrašivanja i terora i počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

U pisanoj presudi Sud je analizirao iskaze saslušanih svjedoka. Prihvatio je iskaze svih saslušanih svjedoka, oštećenika Tomislava Kovačića i nalaze i mišljenja vještaka sudsko medicinske struke.

Odbio je izvesti djelomičnu rekonstrukciju događaja, obrazloživši svoju odluku riječima: “djelomična rekonstrukcija događaja bi samo odugovlačila postupak, a istom se praktično ne bi mogla utvrditi ni jedna nova činjenica, niti je za istom bilo potrebe, jer je činjenično stanje bez djelomične rekonstrukcije događaja sa sigurnošću i u potpunosti utvrđeno, ….”[1].

Sud je odbio dokazni prijedlog za balističkim vještačenjem, obrazlažući: “… jer je i taj prijedlog dan u cilju odugovlačenja postupka i za istim nije bilo potrebe, a valja ukazati da inače niti je puška oduzeta od optuženika iz koje je pucao, niti je izuzeto eventualno zrno, čahura, tje. U svezi navedenog događaja kada je Kovačić ozlijeđen, niti je bilo očevida, niti je poduzeta bilo kakva radnja u tom smislu, već naprotiv, Kovačić je morao ostati u grupi zarobljenika, vođen je u Kombinat Borovo, zatim u hangar u Dalj, te u dvoranu “Spens” u Novi Sad i tek nakon ponoći iz dvorane “Spens” je pušten da ga odvedu njegovi prijatelji koji su ga prepoznali”[2].

Odbio je izvesti dokaz saslušanjem svjedoka Dragana Pantića, obrazlažući “…jer je prilikom prijedloga za saslušanje istog optuženi po branitelju odmah istaknuo da navedeni svjedok nema nikakvih saznanja o kritičnom događaju….”[3].

Sud je prihvatio dijelove obrane optuženog u kojima “on između ostalog navodi da je u rujnu 1991. godine postao pripadnik TO u Borovo Selu i da je zadužio maslinastozelenu “uniformu” kakvu je nosila tada bivša JNA. … Optuženi također ne spori da je na križanju ulica K. Marxa i Industrijske ulice, odakle je dolazio, tj. u blizini kafe bara “Lion” bilo mnoštvo civila koje su pripadnici JNA odvajali na “svakakve” strane, a bilo je i onih koji su “potrbuške” licem okrenutim k zemlji ležali, a neki su bili i sa strane. Također nije sporio da je on bio oko sat-dva na navedenom mjestu i da se radilo o zarobljenicima, s tim da je s nekim kontaktirao, ali ne i s Tomislavom Kovačićem. Potvrdio je da je vidio da je Kovačić ranjen, a da je tada prema njemu prišao pripadnik JNA i oduzeo mu pušku. Pojasnio je da je on kao i drugi koji su imali uniformu i oružje, šetao. … Također se prihvaća dio obrane da je optuženik, nakon što je pušten, otišao u svoj stan, normalno se stubama popeo u stan koji je bio na četvrtom katu,….”[4].

Sud “nije prihvatio “bit” obrane optuženika, jer je ista dana u cilju izbjegavanja kaznene odgovornosti, a proturječna je iskazima svjedoka Đure Pećkovskog, Josipa Blaževića, Vladimira Kukavice, Đure Vereša, Eduarda Vajanda i oštećenog Tomislava Kovačića. Ne prihvaća se obrana optuženog da on nije pucao u oštećenog Tomislava Kovačića, da se istom nije obraćao i da je on sve vrijeme imao pušku na ramenu, tje da je nije skidao s ramena. … valja ukazati da je svjedok Đuro Pećkovski koji je sjedio oko pola metra iza Kovačića jasno i neposredno vidio kada je optuženi Zinajić cijev puške skinuo s njegove sljepoočnice i okrenuo cijev prema glavi Tomislava Kovačića i rekao: “I ti si, Kovačiću”,….tj Pećkovski je iz neposredne blizine jasno i nedvojbeno vidio i sam čin kada je optuženi pucao u oštećenog. …. Svjedok Josip Blažević je vidio da optuženi Zinajić drži pušku, a iz iste je u njegovo lice išao ispušni dim, a okrenuo se odmah nakon što je čuo zvuk pucnja i činjenica je da je vidio da je vojnik koji je do tada imao upereno oružje u njega, Zinajiću uzeo oružje iz ruku.”[5]

Obrana opt. Dušana Zinajića prigovarala je da u konkretnom slučaju nema kaznenog djela jer su optuženik i oštećenik iste nacionalne pripadnosti.

Sud je to obrazložio na slijedeći način: “… a činjenica je li navedeni oštećenik Srbin (otac Srbin, a i sam je ukazao da se izjašnjavao kao Srbin, jer nije mogao kao Jugoslaven), da mu je žena Srpkinja, ničim ne utječu na njegov status zarobljenog civila. Naime, pripadnost nekoj naciji ne utječe na status osobe u konkretnoj situaciji”[6].

Takav stav u skladu je s odredbama Deklaracije o temeljnim pravima žrtava kaznenih djela i zlouporaba moći, koju je prihvatila Opća Skupština Ujedinjenih naroda dana 29. studenoga 1985. godine[7].

Sud je utvrdio da je postupanje optuženika predstavljalo kršenje pravila međunarodnog prava, odredbe čl. 3. st. 2. t.a i c IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. i čl. 51. st. 2. i 6. Dopunskog Protokola Ženevskim konvencijama o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I).

Svoju odluku obrazložio je: “… činjenica da je optuženi prišao zarobljenom civilu Kovačiću s leđa i ispalio hitac u smjeru njegove glave, s tim da je zrno okrznulo istog po tjemenu glave, zbog čega je isti zadobio razdernu ranu tjemena glave, tj. tjelesnu ozljedu (laku), nasilje je protiv života i tijela, također je i povreda osobnog dostojanstva navedenog oštećenika, jer je isti morao ležati “potrbuške” kao zarobljenik i činjenica je da se oštećenik pridizao da bi pokušao objasniti da mu treba pomoć za oca, da je tad optuženi pucao, a također i činjenica da je oštećenik bio predmet napada od strane optuženika”[8].

Sud je utvrdio da je oštećenik kritične zgode imao status zarobljenog civila. Svoju je odluku objasnio: ” … da je nesporno da je oštećeni Kovačić prije nego što će optuženi pucati u njega imao status zarobljenog civila … a činjenica je da je oštećenik Kovačić izašao iz skloništa na poziv pripadnika JNA i stoji činjenica da je on išao tražiti prvenstveno pomoć za nepokretnog oca koji je ostao u priručnoj ambulanti, ali s druge strane vojnici JNA i njoj pridruženi vojnici naredili su mu da legne u grupu u kojoj je ležalo već najmanje petnaestak zarobljenika i sigurno je da je najmanje sat vremena oštećenik imao status zarobljenika prije nego što će biti ozlijeđen i da se više puta pokušao pridići i zatražiti pomoć”[9].

Obrana opt. Dušana Zinajića tvrdila je da je optužnica na “nestabilnim nogama”, da je kaznena prijava podnesena petnaest godina nakon kritičnog događaja i to od strane fizičke osobe.

Sud nije prihvatio taj prigovor obrane, što smatramo ispravnim, s obzirom na odredbu čl. 172. st. 1. ZKP (NN 62/03)[10].

Nadalje, obrana je tvrdila da kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva može počiniti onaj tko izda zapovijed za sustavno zlostavljanje, maltretiranje ili ubijanje civilnog stanovništva te da je čin koji se optuženiku stavlja na teret individualni čin alkoholizirane osobe, a da tijekom dokaznog postupka nije utvrđeno tko je zapovjedio zarobljenim osobama da legnu ispred caffe bara “Lion”.

Smatramo točnim da zločin pred caffe barom “Lion” u Borovom Naselju nije istražen. Naime, svjedoci koji su saslušani tijekom dokaznog postupka iskazivali su o višesatnom ležanju na spomenutom prostoru, o postupanju pripadnika srpskih paravojnih formacija prema njima, prijetnjama itd. No, predmet ovoga postupka bio je konkretno djelo optuženika prema oštećeniku.

Obrana je nadalje prigovarala da u optužnici nije naveden broj konvencije čije odredbe bi bile povrijeđene postupanjem optuženika.

Sud nije prihvatio taj prigovor, što smatramo opravdanim temeljem Odluke Ustavnog suda RH br. U-III-386/98 od 5. srpnja 2000. godine. [11]

Sud je optuženiku izrekao kaznu zatvora u trajanju ispod minimuma propisanog za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Kao olakotne okolnosti na strani optuženika cijenio je raniju neosuđivanost, korektno držanje tijekom postupka, protek vremena od događaja do suđenja, kao i to “da optuženi svojim radnjama nije pridonio eventualnom odugovlačenju postupka”[12], te da je u vrijeme izvršenja djela bio smanjeno ubrojiv.

No, s obzirom da je u presudi utvrđeno da je optuženik kazneno djelo počinio s direktnim umišljajem, da je bio svjestan svoga djela i htio njegovo izvršenje, ostaje nejasno koje su to osobito olakotne okolnosti temeljem koje se i ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja[13].

[1] Presuda Županijskog suda u Vukovaru, br. 11/07 od 12. lipnja 2009., str. 20. odjeljak 2, redak 20. do 23.

[2] Presuda Županijskog suda u Vukovaru, br. 11/07 od 12. lipnja 2009., str. 20. odjeljak 2, redak 25. do 28. i str. 21. odjeljak 1, redak 1. do 3.

[3] Presuda Županijskog suda u Vukovaru, br. 11/07, od 12. lipnja 2009., str. 21. odjeljak 1, redak 5. i 6.

[4] Presuda Županijskog suda u Vukovaru br. K-11/07 od 12. lipnja 2009., str. 19, odjeljak 3, redak 1. do 16.

[5] Presuda Županijskog suda u Vukovaru br. K-11/07 od 12. lipnja 2009., str. 19, odjeljak 4, redak 1. do 17.

[6] Presuda Županijskog suda u Vukovaru br. K-11/07 od 12. lipnja 2009., str. 22, odjeljak 2, redak 14. do 17.

[7] Deklaracijom je utvrđeno da se pod žrtvom treba razumjeti svaku osobu koja je pojedinačno ili kolektivno pretrpjela stradanje, uključujući fizičku i psihičku povredu, emocionalni stres, ekonomsku štetu ili bitnu povredu osobnih prava činjenjem ili nečinjenjem koji su pozitivnim kaznenim zakonima društva članica predviđeni kao kaznena djela. Netko se može smatrati žrtvom bez obzira na to je li počinitelj identificiran, uhićen ili kazneno gonjen, te bez obzira na eventualne rodbinske odnose počinitelja i žrtve. Deklaracijom je utvrđeno da se njezine odredbe trebaju primjenjivati bez obzira na nečiju rasu, boju kože, spol, dob, vjeru, nacionalnu pripadnost, politička i druga uvjerenja, kulturnu pripadnost, imovinsko stanje, obiteljski status, bračno stanje, etničko ili socijalno podrijetlo i fizičku ili psihičku hendikepiranost. – iz knjige “Kriminologija”, autora Mladena Singera, u izdanju Nakladnog zavoda Globus, u Zagrebu, 1994. godine.

[8] Presuda Županijskog suda u Vukovaru br. K-11/07 od 12. lipnja 2009., str. 22, odjeljak 2, redak 2. do 12.

[9] Presuda Županijskog suda u Vukovaru br. K-11/07 od 12. lipnja 2009., str. 22, odjeljak 2, redak 13. do 24.

[10] Čl. 172. st. 1. ZKP-a glasi: “Građani trebaju prijaviti kaznena djela za koja se progoni po službenoj dužnosti.”

[11] U odluci Ustavnog suda RH U-III-386/98 od 5. srpnja 2000. navedeno je: “Budući da se ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. OKZ RH može počiniti samo kršenjem pravila međunarodnog prava, u presudi kojom se optuženik oglašava krivim zbog tog kaznenog djela sud je dužan točno navesti koja je pravila međunarodnog prava prekršio optuženik”. No budući da sud poznaje zakone i ostale propise (iura novit curia), ukoliko tužitelj u optužnici navede naziv konvencije, ali ne i njen broj, sud nije spriječen da zaključi da se radi o IV Ženevskoj konvenciji.

[12] Presuda Županijskog suda u Vukovaru br. K-11/07od 12. lipnja 2009., str. 22. odjeljak 5, redak 3. i str. 23. odjeljak 1. redak 1.

[13] Čl. 38. st. 1. t. 2 OKZ RH glasi: ” Sud može počinitelju odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili primijeniti blažu vrstu kazne: … 2) kad utvrdi da postoje osobito olakotne okolnosti, tako da bi se i ublaženom kaznom mogla postići svrha kažnjavanja.”