Zločin u Dalju IV

Optuženi Čedo Jović je 08. travnja 2009. na Županijskom sudu u Osijeku oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Dana 12. studenog 2009. VSRH je ukinuo prvostupanjsku presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku.

Nakon provedenog ponovljenog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku 18. veljače 2010. ponovno ga je proglasilo krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

Sjednica VSRH održana je 13. listopada 2010. VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu i predmet ponovno vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Dana 15. ožujka 2011. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku optuženika je ponovno proglasilo krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

Dana 22. veljače 2012. održana je sjednica žalbenog vijeća VSRH. VSRH usvojio je žalbu optuženika zbog bitne povrede kaznenog postupka, koju je prvostupanjski sud počinio budući da optuženiku nije omogućeno da se izjasni o krivnji povodom izmijenjene optužnice. Stoga je prvostupanjska presuda ukinuta, a predmet vraćen na ponovno suđenje.

Nakon provedenog četvrtog prvostupanjskog postupka 1. lipnja 2012. ponovno je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

Dana 20. veljače 2013. održana je sjednica žalbenog vijeća VSRH. Presuda Županijskog suda u Osijeku od 1. lipnja 2012. je potvrđena.

 

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku, br. K-DO-52/08, od 04. studenog 2008. godine, preciziranom podneskom od 31. ožujka 2009. godine i na raspravi 15. ožujka 2001. optuženiku se stavlja na teret da je u razdoblju od konca prosinca 1993. do lipnja 1995. godine u Dalju i okolici, u činu kapetana, kao stvarni zapovjednik postrojbe vojne policije u 35. Slavonskoj brigadi tzv. Vojske RSK, znajući da su njemu podređeni zapovjednik voda vojne policije Novak Simić, vojni policajci Miodrag Kikanović i Radovan Krstinić te drugi nepoznati vojni policajci u više navrata zlostavljali pripadnike tzv. radnog voda nesrpske nacionalnosti, u okviru svojih ovlasti nije ništa poduzeo da se počinitelji kazne i na taj način onemoguće u daljnjem protupravnom postupanju, pristajući time da njemu podređeni nastave s takvim nedopuštenim radnjama, kao i posljedice istih, pa su tako vojni policajci Novak Simić, Miodrag Kikanović i Radovan Krstinić udarali Antuna Kundića, uslijed čega je ovaj zadobio brojne ozljede, uslijed kojih je ubrzo preminuo, kao i da su navedeni vojni policajci udarali protupravno zatočene Ivana Horvata, Ivana Bodzu i Karola Kremerenskog, kao i Josipa Ledenčana i Emerika Huđika, da je, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, iako je bio dužan, propustio spriječiti nečovječno postupanje prema civilnom stanovništvu, nanošenje ozljeda tjelesnog integriteta i ubijanje, pa da je time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optužnicu ŽDO u Osijeku, br. K-DO-52/08, od 04. studenog 2008. godine, pogledajte ovdje (PDF, 2,21MB).

Izmijenjenu optužnicu od 31. ožujka 2009. godine pogledajte ovdje (PDF, 303 KB).

Optužnica je izmijenjena i na raspravi 14. ožujka 2011.

 

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: Krz-80/08, 4 Krz-81/10

Vijeće za ratne zločine:

– u prvom postupku: sudac Darko Krušlin, predsjednik Vijeća; suci Josip Frajlić i Nikola Sajter, članovi Vijeća

– u ponovljenom postupku: sudac Darko Krušlin, predsjednik Vijeća; suci Drago Grubeša i Miroslav Jukić, članovi Vijeća

– u drugom ponovljenom postupku: sudac Darko Krušlin, predsjednik Vijeća; sutkinja Katica Krajnović, članica Vijeća; sudac Ante Kvesić, član Vijeća

– u trećem ponovljenom postupku: sudac Darko Krušlin, predsjednik Vijeća; sutkinja Ružica Šamota, članica Vijeća; sudac Ante Kvesić, član Vijeća

Optužnica: ŽDO-a u Osijeku, K-DO-52/08, od 04. studenoga 2008. godine, izmijenjena (precizirana) 31. ožujka 2009. godine i na raspravi 14. ožujka 2011.

Zastupnik optužbe: Dragan Poljak, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Osijeku

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, čl. 120. st. 1. OK ZRH

Optuženik: Čedo Jović, lišen slobode 7. srpnja 2008. godine, nalazi se u pritvoru

Branitelj optuženika: Tomislav Filaković, odvjetnik iz Osijeka

Žrtve:

– ubijen: Antun Kundić

– fizički zlostavljani: Ivan Horvat, Ivan Bodza, Karol Kremerenski, Josip Ledenčan i Emerik Huđik

 

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Glavna rasprava započela je 11. ožujka 2009. godine. Presuda Županijskog suda u Osijeku objavljena je 08. travnja 2009.

DALJ IV – izvjestaji s pracenja

Sjednica VSRH održana je 12. studenog 2009. godine. Izvještaj sa VSRH pogledajte ovdje.

Nakon što je VSRH ukinuo prvostupanjsku presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku, ponovljeni prvostupanjski postupak započeo je 25. siječnja 2010.

DALJ IV – izvjestaji s ponovljenog sudjenja

Dana 13. listopada 2010. godine VSRH ponovno je ukinuo prvostupanjsku presudu. Treći (drugi ponovljeni) postupak započeo je 22. prosinca 2010.

DALJ IV – izvjestaji s treceg (drugog ponovljenog) sudjenja

Dana 22. veljače 2012. godine VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu. Četvrti (treći ponovljeni) prvostupanjski postupak započeo je 15. svibnja 2012. godine.

DALJ IV – izvjestaji s cetvrtog (treceg ponovljenog) sudjenja

 

PRESUDA

Opt. Čedo Jović proglašen je krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, kako mu je to stavljeno na teret optužnicom, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 5 godina. Prema njemu je primjenjena sigurnosna mjera protjerivanja stranca iz zemlje u trajanju od 5 godina. Oslobođen je plaćanja troškova kaznenog postupka. Pritvor prema njemu je produljen.

Presudu Županijskog suda u Osijeku Krz-80/08-100. od 08. travnja 2009. godine pogledajteovdje (PDF, 788 KB).

Dana 12. studenog 2009. godine održana je sjednica VSRH. Predsjednica Vijeća VSRH obavijestila je promatrače da je prvostupanjska presuda ukinuta zbog bitne povrede odredaba ZKP-a. Odluku VSRH pogledajte ovdje.

Nakon provedenog ponovljenog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku 18. veljače 2010. ponovno ga je proglasilo krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina. Pritvor prema optuženiku je produljen. Presudu Županijskog suda u Osijeku od 18. veljače 2010. možete pogledati ovdje.

Sjednica VSRH održana je 13. listopada 2010. Izvještaj sa sjednice pogledajte ovdje. VSRH ukinuo je prvostupanjsku presudu i predmet ponovno vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Rješenje VSRH možete pogledati ovdje.

Dana 15. ožujka 2011. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku optuženika je ponovno proglasilo krivim i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina. Presudu možete pogledati ovdje.

Dana 22. veljače 2012. održana je sjednica žalbenog vijeća VSRH. VSRH usvojio je žalbu optuženika zbog bitne povrede kaznenog postupka, koju je prvostupanjski sud počinio budući da optuženiku nije omogućeno da se izjasni o krivnji povodom izmijenjene optužnice. Stoga je prvostupanjska presuda ukinuta, a predmet vraćen na ponovno suđenje. Izvještaj sa sjednice žalbenog Vijeća VSRH pogledajte ovdje.

Nakon provedenog četvrtog prvostupanjskog postupka 1. lipnja 2012. ponovno je proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina. Presudu pogledajte ovdje.

Dana 20. veljače 2013. održana je sjednica žalbenog vijeća VSRH. Izvještaj sa sjednice žalbenog Vijeća VSRH pogledajte ovdje. 

Presuda Županijskog suda u Osijeku od 1. lipnja 2012. je potvrđena. Presudu VSRH pogledajte ovdje.

 

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG (PRVOG) PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

U travnju 2009. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku je okr. Čedu Jovića proglasilo krivim da kao zapovjednik postrojbe vojne policije u 35. slavonskoj brigadi tzv. Vojske RSK, iako je znao da njemu podređeni vojni policajci Novak Simić, Miodrag Kikanović i Radovan Krstinić u Dalju zlostavljaju pripadnike radnog voda nesrpske nacionalnosti, nije poduzeo ništa da se počinitelji kazne, pristajući time da oni nastave sa takvim nedopuštenim radnjama i na posljedice takvih radnji (pet fizički zlostavljanih osoba i jedna osoba preminula uslijed zlostavljanja). [1]

Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od pet godina.

U postupku je bilo nesporno da je optuženik u inkriminiranom razdoblju (prosinac ’93. – lipanj ’95.) bio načelnik službe bezbjednosti 35. slavonske brigade tzv. Vojske RSK, da je zapovjednik voda vojne policije u Dalju bio Novak Simić te da su Miodrag Kikanović i Radovan Krstinić bili vojni policajci, da su Kikanović, Simić i Krstinić pretukli oštećenog Antuna Kundića koji je uslijed toga umro, da je optuženik znao za taj događaj kao i da je znao da je bilo maltretiranja pripadnika “radnog voda”, u koji su bili mobilizirani Mađari i Hrvati.

Sporno u postupku bilo je da li su oštećenici (Mađari i Hrvati mobilizirani u “radni vod”) imali status civilnog stanovništva te je li optuženik, pored funkcije načelnika bezbjednosti, bio i zapovjednik vojne policije u 35. slavonskoj brigadi tzv. Vojske RSK, nadređen zapovjedniku voda vojne policije Simiću te vojnim policajcima Kikanoviću i Krstiniću.

Iz sadržaja odredbi Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata Vijeće je zaključilo da mobilizirani pripadnici “radnog voda” imaju status civilnog stanovništva, s obzirom da nisu aktivno sudjelovali u neprijateljstvima.

Obrana je tvrdila da okrivljenik kao načelnik bezbjednosti nije bio ni mogao biti i zapovjednik postrojbe vojne policije te da je neposredno nadređen zapovjedniku voda vojne policije Novaku Simiću bio zapovjednik brigade (u inkriminirano vrijeme to je bio potpukovnik Stojan Pralica).

Obrana je također isticala da se optužba ne zasniva na materijlnim dokazima, već isključivo na iskazima svjedoka laika, koji su o ulozi okrivljenog zaključili temeljem njegovog izgleda ili su od nekoga to čuli.

Brojne dokazne prijedloge obrane, među ostalima i prijedlog da se kao svjedok sasluša Imra Agotić, ili neka druga osoba koja raspolaže znanjima o strukturi vojnih službi, na okolnost tumačenja odredbi “Pravila službe organa bezbednosti u oružanim snagama SFRJ” i “Pravila službe vojne policije oružanih snaga SFRJ”, kako bi se utvrdilo je li moguće istovremeno biti i načelnik sigurnosti i zapovjednik vojne policije, kao i prijedlog za pribavljanjem (putem međunarodne pravne pomoći) formacijskog ustroja 35. slavonske brigade tzv. Vojske RSK, Vijeće je odbilo jer je smatralo da je izvođenje tih dokaza nepotrebno te da je činjenično stanje dovoljno utvrđeno.

Vijeće je na osnovi iskaza svjedoka mještana Dalja koji su, većinom iz pogovora, čuli da je optuženik bio zapovjednik vojne policije u Dalju, te pripadnika vojne policije u inkriminirano vrijeme, koji su mahom izjavljivali da su smatrali da je optuženik bio “glavni” u vojnoj policiji u Dalju i nadređen zapovjedniku voda vojne policije Simiću, zaključilo da je okr. Jović bio zapovjednik postrojbe vojne policije u 35. slavonskoj brigadi te nadređen Simiću, a time i Kikanoviću i Krstiniću.

U obrazloženju presude je navedeno i da iz “Pravila službe organa bezbednosti u oružanim snagama SFRJ” i “Pravila službe vojne policije oružanih snaga SFRJ” proizlazi zaključak Suda da je vojna policija sredstvo u rukama starješine organa bezbjednosti, da on rukovodi vojnom policijom i da mu je vojna policija podređena.

Pitanje je hoće li i VSRH smatrati da je izvođenje svih odbijenih dokaznih prijedloga bilo nepotrebno, kako je to smatralo Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku.

Vijeće, naravno, samo odlučuje koje će dokazne prijedloge usvojiti i koje će dokaze izvesti, no smatramo da izvođenje nekih od predloženih dokaza ne bi znatno odužilo postupak, a doprinijelo bi većoj sigurnosti pri donošenju odluke.

No i sama glavna rasprava je, za hrvatsku pravosudnu praksu, trajala neuobičajeno kratko. Od otvaranja glavne rasprave do objave presude proteklo je manje od mjesec dana. U tom je razdoblju održano šest ročišta.

Ažurnost u procesuiranju kaznenih djela ratnih zločina je za pohvalu, no ne i ukoliko ide na štetu javnosti glavne rasprave i utvrđivanja činjeničnog stanja.

Naime, večini svjedoka na glavnoj raspravi samo su predočavani njihovi raniji iskazi te su upitivani ostaju li pri njima. Eventualno im je postavljeno poneko pitanje. Tako je na prvo ročište glavne rasprave pozvano čak 35 svjedoka, od kojih se 30 odazvalo pozivu. Na taj je način na spomenutom ročištu, koje je trajalo 3 sata i 10 minuta [2], otvorena glavna rasprava, pročitana optužnica, optuženik se očitovao o krivnji, a u dokaznom postupku mišljenje je dala vještakinja medicinske struke te iskaze čak trinaestero svjedoka. Smatramo da takvu praksu treba napustiti.


[1] Simić, Kikanović i Krstinić su ranije pravomoćno osuđeni za (neposredno) počinjenje djela za koje se sada, kao njihovog nadređenog, tereti opt. Čedu Jovića.
MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG PONOVLJENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA
Nakon provedenog ponovljenog postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku 18. veljače 2010. je okr. Čedu Jovića proglasilo krivim da kao zapovjednik postrojbe vojne policije u 35. slavonskoj brigadi tzv. Vojske RSK, iako je znao da njemu podređeni vojni policajci Novak Simić, Miodrag Kikanović i Radovan Krstinić u Dalju zlostavljaju pripadnike radnog voda nesrpske nacionalnosti, nije poduzeo ništa da se počinitelji kazne te da je na taj način pristao da oni nastave sa takvim nedopuštenim radnjama kao i na posljedice takvih radnji (pet fizički zlostavljanih osoba i jedna osoba preminula uslijed zlostavljanja).
Okrivljeniku je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina. Pritvor, u kojemu se okrivljenik nalazi od 07. srpnja 2008. godine, je produljen.
Prethodno je VSRH ukinuo presudu Županijskog suda u Osijeku kojom je optuženik 08. travnja 2009. proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. VSRH je presudu ukinuo jer je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka time što je u postupku koristio iskaze svjedoka iz drugog kaznenog postupka (Kio-35/07, odnosno Krz-42/07, koji se vodio protiv Novaka Simića, Miodraga Kikanovića i Radovana Krstinića[1]). Točnije, u raspravnim zapisnicima je navedeno da je trinaestero svjedoka iskazivalo identično kao u istrazi, a u istražnim zapisnicima je navedeno da su svjedoci iskazivali identično kao u zapisnicima iz postupka protiv opt. Novaka Simića i dr. Dakle, na zapisnicima iz istrage i glavne rasprave uopće se ne nalaze iskazi trinaestero svjedoka, već su njima priloženi zapisnici sa iskazima tih svjedoka iz drugog kaznenog predmeta.
Kako je sud prvog stupnja ocjenjivao upravo te iskaze i na njima utemeljio presudu, VSRH je presudu ukinuo i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Sudu prvog stupnja je naloženo neposredno ispitivanje navedenih svjedoka te zapisničko konstatiranje njihovih iskaza.
S obzirom da je presuda ukinuta zbog počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka, VSRH se nije upuštao u ocjenjivanje činjeničnog stanja utvrđenog u prvostupanjskoj presudi.
U ponovljenom postupku Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku od navedenih trinaestero svjedoka, uopće nije saslušalo pet svjedoka, dok je prilikom ispitivanja dvojice svjedoka ponovno zapisnički konstatirano da iskazuju sukladno iskazu na ranijoj glavnoj raspravi, odnosno iskazima iz postupka protiv Novaka Simića i ostalih. No, za razliku od presude od 08. travnja 2009., sud prvoga stupnja u obrazloženju presude od 18. veljače 2010., izuzev iskaza jednoga svjedoka (Mirka Kelave), ostale sporne iskaze nije niti koristio.
U postupku je sporno da li su oštećenici (Mađari i Hrvati mobilizirani u “radni vod”) imali status civilnog stanovništva te je li optuženik, pored funkcije načelnika bezbjednosti, bio i zapovjednik vojne policije u 35. slavonskoj brigadi tzv. Vojske RSK, nadređen pravomoćno osuđenima Simiću, Kikanoviću i Krstiniću.
Kao i ranije, Vijeće je zaključilo da su mobilizirani pripadnici “radnog voda” imali status civilnog stanovništva, s obzirom da nisu aktivno sudjelovali u neprijateljstvima kao i da je okr. Jović bio stvarni zapovjednik postrojbe vojne policije u 35. slavonskoj brigadi.
Brojne dokazne prijedloge obrane, među ostalima i prijedlog za stručnim tumačenjem odredbi “Pravila službe organa bezbednosti u oružanim snagama SFRJ” i “Pravila službe vojne policije oružanih snaga SFRJ”, kako bi se utvrdilo je li moguće istovremeno biti i načelnik sigurnosti i zapovjednik vojne policije, prijedlog za pribavljanjem iz Republike Srbije formacijskog ustroja 35. slavonske brigade tzv. Vojske RSK, prijedlog za pribavljanjem od PU osječko-baranjske ili PP Dalj eventualnih podataka o tome je li 1995. podnijeta kaznena prijava povodom smrtnog stradavanja Antuna Kundića, Vijeće je odbilo, smatrajući da je izvođenje tih dokaza nepotrebno.
Ne ulazeći u slobodnu ocjenu Vijeća koje je dokaze potrebno izvesti, mišljenja smo da izvođenje nekih od predloženih dokaza ne bi znatno odužilo postupak, a znatno bi doprinijelo vjerojatnosti potvrđivanja presude od strane VSRH, posebice imajući u vidu da se optuženik nalazi u pritvoru godinu i devet mjeseci, a VSRH još uvijek nije imao priliku ocijenjivati činjenice utvrđene od strane prvostupanjskog suda. travanj 2010.

[1] Vojni policajci Novak Simić, Miodrag Kikanović i Radovan Krstinić su 2008. godine pravomoćno osuđeni za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH (zbog fizičkog zlostavljanja Ivana Horvata, Ivana Bodze, Karola Kremenerskog, Josipa Ledenčana i Emerika Huđika te Antuna Kundića, koji je preminuo uslijed zlostavljanja). Simić je pravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina, Kikanović od šest godina i šest mjeseci te Krstinić na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.
[2] Zapisnik o glavnoj raspravi od 11. ožujka 2009. godine, Krz-80/08-82
MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG TREĆEG (DRUGOG PONOVLJENOG) PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA
I nakon provedenog trećeg (drugog ponovljenog) postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku proglasilo je opt. Čedu Jovića krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, u svezi s čl. 28. OKZRH, i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.
Presudom, objavljenom 15. ožujka 2011. godine, opt. Jović proglašen je krivim što u razdoblju od konca prosinca 1993. do lipnja 1995. u Dalju i okolici, u činu kapetana, kao stvarni zapovjednik postrojbe vojne policije u 35. Slavonskoj brigadi tzv. Vojske RSK, znajući da su njemu podređeni zapovjednik vojne policije Novak Simić, vojni policajci Miodrag Kikanović i Radovan Krstinić te drugi nepoznati vojni policajci u više navrata zlostavljali pripadnike tzv. radnog voda nesrpske nacionalnosti, u okviru svojih ovlasti nije poduzeo ništa da se počinitelji kazne i na taj način onemoguće u daljnjem protupravnom postupanju, pristao na taj način da oni nastave sa takvim nedopuštenim radnjama i na posljedice takvih radnji, pa su tako Simić, Kikanović i Krstinić udarali Antuna Kundića, uslijed čega je ovaj zadobio brojne ozljede, uslijed kojih je ubrzo preminuo, te su fizički zlostavljali još petoricu civila.
Pritvor, u kojemu se optuženi Jović nalazi od 7. srpnja 2008. godine, je prilikom objave presude produljen.
Dvije ranije donesene prvostupanjske presude u ovome predmetu, kojima je optuženi Jović također proglašavan krivim i osuđivan na kaznu zatvora u trajanju od 5 godina, VSRH je ukinuo: prvi puta zbog formalnih razloga (povreda odredaba kaznenog postupka), a drugi puta zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.
U rješenju VSRH kojim je ukinuta druga presuda i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na treće raspravljanje, VSRH je naložio prvostupanjskom sudu izvođenje dokaza kojima bi se raspravilo tko je u vojnoj formaciji ovlašten zapovijedati jedinicom vojne policije (zapovjednik voda vojne policije i/ili zapovjednik cijele vojne postrojbe i/ili zapovjednik organa bezbjednosti); je li optuženik, pored nesporne činjenice da je bio oficir bezbjednosti, bio formalno nadređen zapovjednik vojnoj policiji (što u konkretnom postupku zapravo i nije od presudnog značaja); je li to bio de facto; je li optuženik išta poduzeo nakon događaja od 3. svibnja 1995. godine u kojemu je smrtno stradao Antun Kundić.
U tom smislu prvostupanjskom sudu naloženo je saslušanje kompetentne osobe koja je stručnjak za vojno ustrojstvo i koja poznaje način zapovijedanja vojnom policijom u bivšoj JNA, prikupljanje podataka o tome je li ikada u vezi smrti Antuna Kundića došlo do kaznenog progona neke osobe i je li zbog propusta u vezi tog slučaja došlo do smjene tadašnjeg zapovjednika Stanice milicije u Dalju, prikupljanje podataka o formacijskom ustroju 35. Slavonske brigade te saslušavanje nekoliko svjedoka na okolnost optuženikovog statusa u vojsci, njegovog postupanja nakon događaja od 3. svibnja 1995. kao i na okolnost na čiju su inicijativu pokrenute predistražne radnje u vezi ovoga događaja.
Kao svjedoka stručnjaka sud je saslušao Slavka Kita, umirovljenog pukovnika HV-a, a do 1991. godine oficira JNA, no obrana je smatrala da u njegovom iskazu ima proturječnosti te je kao kompetentnog svjedoka, kao i na ranije održanim glavnim raspravama, predložila saslušanje Imru Agotića, generala u mirovini, no sud je taj dokazni prijedlog obrane odbio.
Nadalje, od nadležnih institucija dobiven je podatak da zbog smrtnog stradavanja Antuna Kundića nije pokrenut kazneni postupak protiv ijedne osobe.
O okolnostima optuženikovog statusa u brigadi i njegovog postupanja nakon smrtnog stradavanja Antuna Kundića sud je, između ostalih, saslušao i Dušana Grahovca (oficira bezbjednosti, u kritično vrijeme neposredno nadređenog opt. Joviću), no njegov iskaz, u kojemu je izjavio da ga je o događaju optuženik izvijestio i da je optuženik poduzeo potrebne mjere, sud je ocijenio neuvjerljivim, suprotnim drugim izvedenim dokazima i usmjerenim pogodovanju obrani optuženog. Sud je zaključio da optuženik nije poduzeo potrebne mjere kako bi došlo do sankcioniranja počinitelja jer nije izvijestio o imenima odgovornih za Kundićevu smrt, unatoč tome što je to znao.
Obrana je, za razliku od optužbe, ali i utvrđenja suda, smatrala kako pripadnici radnog voda ne mogu imati status civila jer su primali mobilizacijske pozive i imali formacijsko mjesto u brigadi, da optuženik nije imao niti formalnu niti stvarnu zapovjednu moć nad pripadnicima vojne policije te da su svjedoci, koji su iskazivali o optuženikovoj nadređenoj ulozi nad pripadnicima vojne policije, formirali svoje zaključke na temelju seoskih priča, no da niti jedan od njih nije vidio da bi optuženik išta zapovjedio bilo kojem pripadniku vojne policije.
U mišljenju nakon provedenog drugog (prvog ponovljenog) postupka ukazali smo na mogućnost da VSRH ukine prvostupanjsku presudu, posebno imajući u vidu brojne dokazne prijedloge obrane koje je vijeće prvostupanjskog suda tada odbilo izvesti. Iako je u trećem postupku prvostupanjski sud izveo većinu dokaza na koje je ukazao VSRH ili koje je predlagala obrana (nije usvojen prijedlog obrane za ispitivanjem kao svjedoka stručnjaka Imre Agotića), neizvjesno je hoće li VSRH smatrati da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno.
Formalni propusti u prvom suđenju te pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u drugome odužli su trajanje ovoga postupka. Optuženik se nalazi u pritvoru tijekom cijeloga postupka. Ukoliko VSRH ukine i posljednju prvostupanjsku presudu i vrati predmet na četvrto raspravljanje, vjerojatno je da će isteći i maksimalni rok u kojemu optuženik može biti pritvoren.
PRIKAZ I MIŠLJENJE NAKON ČETVRTOG (TREĆEG PONOVLJENOG) POSTUPKA

I nakon provedenog četvrtog (trećeg ponovljenog) postupka Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku proglasilo je opt. Čedu Jovića krivim za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, u svezi s čl. 28. OKZRH, i izreklo mu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

Presudom, objavljenom 1. lipnja 2012. godine, opt. Jović proglašen je krivim što u razdoblju od kraja prosinca 1993. do lipnja 1995. u Dalju i okolici, u činu kapetana, kao stvarni zapovjednik postrojbe vojne policije u 35. slavonskoj brigadi tzv. Vojske RSK, znajući da su njemu podređeni zapovjednik vojne policije Novak Simić, vojni policajci Miodrag Kikanović i Radovan Krstinić te drugi nepoznati vojni policajci u više navrata zlostavljali pripadnike tzv. radnog voda nesrpske nacionalnosti, u okviru svojih ovlasti nije poduzeo ništa da se počinitelji kazne i na taj način onemoguće u daljnjem protupravnom postupanju, pristao na taj način da oni nastave s takvim nedopuštenim radnjama i na posljedice takvih radnji, pa su tako Simić, Kikanović i Krstinić udarali Antuna Kundića, uslijed čega je ovaj zadobio brojne ozljede, od kojih je ubrzo preminuo, te su fizički zlostavljali još petoricu civila.

Pritvor, u kojemu se optuženi Jović nalazi od 7. srpnja 2008. godine, je prilikom objave presude produljen.

U postupku je sporno jesu li oštećenici (Mađari i Hrvati mobilizirani u „radni vod“) imali status civilnog stanovništva, je li optuženik, pored nesporne funkcije načelnika bezbjednosti, bio i stvarni zapovjednik vojne policije u 35. slavonskoj brigadi tzv. Vojske RSK, a time i nadređen pravomoćno osuđenim neposrednim počiniteljima zločina, vojnim policajcima Simiću, Kikanoviću i Krstiniću, te je li optuženik poduzeo neophodne radnje kako bi spriječio neposredne počinitelje da počine djelo.

Vijeće je zaključilo da su pripadnici radnog voda civili, jer nisu neposredno sudjelovali u neprijateljstvima; da je optuženik, neupitno načelnik bezbjednosti, bio i stvarni zapovjednik vojne policije, jer je on na sebe preuzimao ulogu zapovjednika vojne policije, pa su ga pripadnici vojne policije tako i doživljavali; da optuženik nije poduzeo sve kako bi se spriječila maltretiranja pripadnika radnog voda i procesuirali počinitelji, s obzirom da nije podnio kaznenu prijavu protiv počinitelja, za razliku od slučaja silovanja jedne žene u Dalj Planini u kojemu je proveo izvide i podnio kaznenu prijavu.

Vijeće je zaključilo da je optuženik imao ovlasti pritvoriti neposredne počinitelje, no da to nije učinio. Izvijestio je pretpostavljene, ali je počinitelje, koji su mu priznali djelo, pustio. Vijeće je zaključilo da optuženik kod usmrćenja Antuna Kundića nije poduzeo radnje koje je poduzeo kod počinjenja ranije spomenutog kaznenog djela silovanja – nije podnio kaznenu prijavu, jer bi u tom slučaju policija počinitelje ispitala kao osumnjičenike, a ne kao građane u obavijesnom razgovoru. Suprugu preminulog se obavijestilo da je ošt. Kundić preminuo od infarkta. Navedeno ukazuje da je optuženik radio na prikrivanju događaja i pogodovao osobama koje su počinile kazneno djelo te da nije izvršio svoju garantnu obvezu.

 

Prigovori i stavovi obrane

Obrana je konstantno ulagala prigovore na iskaze svjedoka Slavka Kita, umirovljenog pukovnika HV-a, a do 1991. godine oficira JNA, koji je pozvan da kao stručnjak za vojno ustrojstvo i poznavatelj načina zapovijedanja vojnom policijom u bivšoj JNA svjedoči u predmetu, smatrajući svjedoka nekompetentnim, a njegov iskaz proturječnim. Tijekom ranijih prvostupanjskih postupaka obrana je predlagala saslušanje Imre Agotića, generala u mirovini. Zastupnik optužbe protivio se takvom dokaznom prijedlogu obrane, smatrajući da je obrana očito nezadovoljna iskazom Slavka Kita te da se predlaganjem novog svjedoka stručnjaka pokušava dobiti obrani prihvatljiv iskaz.

S obzirom da je u međuvremenu Imra Agotić preminuo, obrana je u posljednje provedenom prvostupanjskom postupku predložila da se kao svjedoka pozove i ispita Jordana Atanasoskog, koji je svjedočio u predmetu opt. Damira Kufnera i dr., Mate Laušića, koji je više puta svjedočio u postupcima pred domaćim sudovima i MKSJ, ili neke treće osobe za koju sud smatra da raspolaže potrebnim stručnim znanjem. Pored toga, branitelj je predložio da se u spis uvrsti i njegov dopis upućen generalu Imri Agotiću 21. ožujka 2011., u kojem je zamolio Agotića da se stručno očituje na okolnosti vezane za linije komandovanja, ulogu organa bezbjednosti u jedinici formacije brigade u bivšoj JNA te zadaće i uloge vojne policije, kao i odgovori generala Imre Agotića upućeni e-mailom 21. svibnja 2011., u kojima je Agotić dao opširna stručna tumačenja i objašnjenja. Nadalje, predložio je da se u spis uvrsti i materijalna dokumentacija: legitimacija vojne policije i legitimacija oficira organa bezbjednosti s ovlastima napisanima na njima, Priručnik za vojnike vojne policije, Metodika obuke vojne policije i Uputstva za primjenu pravila službe vojne policije oružanih snaga SFRJ, iz čega, prema tvrdnji obrane, proizlazi da svjedok Slavko Kit nije govorio vjerodostojno te da ne raspolaže stručnim znanjem.

Navedene dokazne prijedloge branitelja sud je odbio, ocijenivši da su činjenice već dovoljno utvrđene.

Nadalje, obrana je, za razliku od optužbe, ali i utvrđenja suda, smatrala kako pripadnici radnog voda ne mogu imati status civila jer su primali mobilizacijske pozive i imali formacijsko mjesto u brigadi, da optuženik nije imao niti formalnu (za što ga se u početku postupka optužnicom teretilo) niti stvarnu zapovjednu moć nad pripadnicima vojne policije te da su svjedoci, koji su iskazivali o optuženikovoj nadređenoj ulozi nad pripadnicima vojne policije, formirali svoje zaključke na temelju seoskih priča, no da niti jedan od njih nije čuo niti vidio da bi optuženik išta zapovjedio bilo kojem pripadniku vojne policije.

 

Mišljenje o postupku

U mišljenju nakon provedenog drugog (prvog ponovljenog) postupka ukazali smo na mogućnost da VSRH ukine prvostupanjsku presudu, posebno imajući u vidu brojne dokazne prijedloge obrane koje je prvostupanjsko Vijeće tada odbilo izvesti. Iako je još u trećem postupku prvostupanjski sud izveo većinu dokaza na koje je u svom ukidbenom rješenju ukazao VSRH, neizvjesno je hoće li VSRH smatrati da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno.

Zbog propusta prvostupanjskog suda da provede formalno korektan postupak, ali i da potpuno i pravilo utvrdi činjenično stanje, postupak se nerazumno otegnuo. Okrivljenik se sve vrijeme trajanja kaznenog postupka nalazi u pritvoru. Lišen je slobode na graničnom prijelazu pri pokušaju ulaska u Republiku Hrvatsku 7. srpnja 2008. godine i od tada se nalazi u pritvoru. Za pretpostaviti je da bi opt. Jović, da je osuđujuća presuda na 5 godina zatvora postala pravomoćna, već bio prijevremeno otpušten sa izdržavanja kazne zatvora.

Dužina trajanja postupka, optuženikov pritvor te odbijanja dokaznih prijedloga obrane rezultirali su razmiricama između predsjednika Vijeća i branitelja optuženog, posebno vidljivima tijekom iznošenja završnih govora stranaka.