Zločin u Dragišićima

Na Županijskom sudu u Šibeniku 20. rujna 2010. započela je glavna rasprava u postupku protiv Božidara Vukušića, optuženog da je 29. prosinca 1991. kao vojnik Hrvatske vojske usmrtio civila Jovana Ergića i time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Dana 22. rujna 2010. objavljena je presuda kojom je okrivljenik proglašen krivim. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 9 godina.

VSRH je na sjednici održanoj 19. siječnja 2011. djelomično prihvatio žalbu optuženika, preinačio presudu u odluci o kazni, te opt. Vukušića osudio na kaznu zatvora u trajanju od 8 godina.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom ŽDO u Šibeniku broj K-DO-16/10 od 15. srpnja 2010. optuženika se tereti da je 29. prosinca 1991. godine u Dragišićima, kao pripadnik 3. bojne 113. brigade Hrvatske vojske, dok je zapovjednik Voda za specijalne namjene pri 3. satniji 3. bojne 113. brigade Hrvatske vojske Nikola Rašić zvani Zec obavljao razgovor sa civilom Jovanom Ergićem o njegovim saznanjima o neprijateljskim snagama, iz puškomitraljeza ispalio rafal u Jovana Ergića, od čega je ovaj na licu mejsa preminuo,

pa da je time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Optužnicu Županijskog državnog odvjetništva u Šibeniku broj K-DO-16/10 od 15. srpnja 2010. godine možete pogledati ovdje.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Šibeniku

Broj predmeta: K-25/10

Vijeće za ratne zločine: Jadranka Biga Milutin, predsjednica Vijeća; sudac Dalibor Dukić, član Vijeća; sudac Sanibor Vuletin, član Vijeća

Optužnica: ŽDO-a u Šibeniku, broj K-DO-16/10, od 15. srpnja 2010. godine

Zastupnik optužbe: Emilijo Kalabrić, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Šibeniku

Kazneno djelo: ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženik: Božidar Vukušić, u pritvoru od 17. lipnja 2010.

Branitelj optuženog: Branimir Zmijanović, odvjetnik iz Šibenika, branitelj po službenoj dužnosti

Žrtva – ubijen: Jovan Ergić

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA SUĐENJA

DRAGIŠIĆI – izvještaji s praćenja glavne rasprave

PRESUDA

Dana 22. rujna 2010. objavljena je presuda kojom je okrivljenik proglašen krivim. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 9 godina.

U izrečenu kaznu uračunato je vrijeme koje je okrivljenik proveo u pritvoru. Prilikom objave presude pritvor prema njemu je produžen.

Presudu Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Šibeniku možete pogledati ovdje.

VSRH je na sjednici održanoj 19. siječnja 2011. djelomično prihvatio žalbu optuženika, preinačio presudu u odluci o kazni, te opt. Vukušića osudio na kaznu zatvora u trajanju od 8 godina. Presudu VSRH pogledajte ovdje.

MIŠLJENJE O PROVEDENOM PRVOSTUPANJSKOM POSTUPKU

Presudom Županijskog suda u Šibeniku broj 25/10 od 22. rujna 2010. opt. Božidar Vukušić proglašen je krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, činjenično opisano kako ga se tereti optužnicom ŽDO u Šibeniku broj K-DO-16/10 od 15. srpnja 2010. godine.

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud našao utvrđenim da je opt. Vukušić 29. prosinca 1991. oko 13,00 sati u Dragišićima, kao pripadnik 3. bojne 113. brigade Hrvatske vojske, dok je zapovjednik Voda za specijalne namjene pri 3. satniji 3. bojne 113. brigade HV Nikola Rašić zvani “Zec” obavljao razgovor s civilom Jovanom Ergićem na okolnosti njegovih saznanja o neprijateljskim snagama, iz puškomitraljeza ispalio rafal od dvadesetak metaka u Jovana Ergića, od čega je ovaj na licu mjesta preminuo. Optuženik je osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od 9 godina.

U postupku je bilo nesporno da je optuženik, u trenutku dok je Nikola Rašić zvani “Zec” obavljao razgovor s civilom Jovanom Ergićem, u Ergića iz puškomitraljeza ispalio rafal od dvadesetak metaka, od čega je ovaj na mjestu preminuo. Navedenu radnju počinjenja kaznenog djela optuženik je, uostalom, priznao.

Sud u presudi nije decidirano naveo što je tijekom postupka bilo sporno, no to se može iščitati iz rečenice koja slijedi nakon rečenice u kojoj je navedeno što je nesporno. Rečenica glasi: “Sve naprijed iznijeto priznaje opt. Božidar Vukušić braneći se da je postupao po zapovjedi komande 113. brigade, koju zapovijed da su mu prenijeli sada pok. Ante Juričev Marinčev zvani “Boban”, kao i Nikola Rašić zvani “Zec”, koji mu je bio nadređeni zapovjednik.”

Sporno je bilo, dakle, je li opt. Vukušić, kako on to navodi u svojoj obrani, opisanu radnju počinjenja kaznenog djela počinio postupajući po zapovjedi.

Optuženik je u svojoj obrani tvrdio da je kazneno djelo počinio po zapovjedi jednoga od zapovjednika 113. brigade, sada pok. Ante Juričeva Martinčeva zvanoga “Boban” te Nikole Rašića zvanoga “Zec”, zapovjednika Voda za specijalne namjene pri 113. brigadi. Naveo je da mu je vojnik Ivica Morić prenio da je zapovijed komande da se civil ubije “ukoliko bude lagao” pa da mu je on na to rekao da će izvršiti tu zapovijed. Kao očevica toga događaja optuženik je naveo vojnika Ivicu Petrića. Također, tvrdio je da ga je o citiranoj zapovijedi potom izvijestio i sam Ante Juričev Martinčev zvani “Boban”, a isto tako i Nikola Rašić zvani “Zec”.

Sud je ovakvu obranu optuženika smatrao neosnovanom i neprihvatljivom, u cijelosti suprotnu rezultatima provedenog dokaznog postupka te usmjerenu na umanjenje stupnja kaznene odgovornosti.

Uporište za takvo stajalište Vijeće je pronašlo prvenstveno u iskazima svjedoka Nikole Rašića zvanoga “Zec”, Marijana Zorice, Ante Buhe i Nevena Slavice.

Svjedok Nikola Rašić je negirao izdavanje bilo kakve zapovijedi za ubojstvo Jovana Ergića, a isto tako i da bi bilo kakvom konkludentnom radnjom optuženiku dao zapovijed da puca i ubije navedenog civila.

U navodima svjedoka Nevena Slavice, koji je tvrdio da je Rašić bio izbezumljen, iznenađen i uzrujan kada je vidio što je optuženik učinio, sud je našao potvrdu vjerodostojnosti iskaza svjedoka Rašića te je zaključio da se Rašić ne bi tako ponašao kada bi bilo točno ono što je u svojoj obrani naveo optuženik.

Zaključak da iz zapovjedništva komande 113. brigade nije bila dana nikakva zapovijed za ubojstvo civila Jovana Ergića sud je izveo iz svjedočenja zapovjednika Ante Buhe, koji je tvrdio da je odmah po saznanju za kritični događaj pozvao Vojnu policiju, koja je optuženika odvela u zatvor.

Stajalište da je obrana optuženika nelogična i neuvjerljiva sud temelji i na iskazu svjedoka Marijana Zorice, koji je naveo da je odmah po rafalnoj paljbi i saznanju da je ubijen Jovan Ergić, drugoga civila, koji je s pok. Ergićem išao na područje pod kontrolom neprijatelja u Čistu Malu po tijelo poginuloga hrvatskog branitelja i koji je također bio doveden na ispitivanje, odvezao njegovoj kući u Gaćeleze te naredio osiguranje kuće i sela od strane pripadnika 113. brigade.

Iz navedenog Vijeće je zaključilo da optuženik ne govori istinu, jer bi u suprotnom ostalo upitno zbog čega bi se zapovijed o kojoj govori optuženik odnosila samo na jednoga civila, odnosno zbog čega se ne bi odnosila na obojicu civila.

Povrh navedenog, svjedoci Ivica Morić i Ivica Petrić su iskazali da uopće nisu prisustvovali kritičnom događaju, odnosno da nisu bili na mjestu događaja i da nemaju osobnih saznanja o istome.

Analizirajući iskaze ostalih svjedoka – Dejana Birina, Stipe Gojevića, Mirka Veleglavca, Ante Bareše, Marka Bareše, Nevena Ivasa, Milija Miloša i Marija Barišića – sud je naveo da isti nisu bili očevici događaja, nego da su naknadno iz priča pok. “Bobana”, Nikole Rašića i drugih pripadnika HV-a saznali da je opt. Vukušić ubio civila Jovana Ergića.

U dijelu obrazloženja koji se odnosi na odmjerenu kaznu sud je kao otegotne okolnosti naveo činjenicu da je optuženik u više navrata osuđivan te da je pok. Jovana Ergića ubio bez ikakvoga razloga i povoda, i to nakon što je ovaj 113. brigadi isporučio tijelo pok. hrvatskog branitelja s područja Čiste Male. Kao olakotne okolnosti sud je uzeo u obzir da je optuženik nositelj Spomenice Domovinskog rata te da se tijekom glavne rasprave ispričao obitelji ubijenoga i izrazio žaljenje i kajanje zbog počinjenja kaznenog djela.

Mišljenja smo da je postupak korektno proveden, no ukazali bismo na dio rasprave u kojemu se okrivljenik očitovao o krivnji. Naime, izjašnjavajući se o tome kakav stav zauzima prema optužnici optuženik je rekao: “Osjećam se krivim, ali ne u smislu…”, kada je prekinut od strane predsjednice Vijeća, koja je zapisnički konstatirala da je optuženik “priznao krivnju djela” te da se može pristupiti iznošenju obrane. No optuženik i njegov branitelj tada su suglasno izjavili da će obranu ipak iznijeti na kraju dokaznog postupka.

Takvo postupanje predsjednice Vijeća, ali i postupanje ostalih sudionika u postupku, čija je reakcija u tom trenutku izostala, nekorektno je prema optuženiku, jer isti nisu ni pokušali utvrditi što optuženik uistinu misli i kakav stav zauzima prema optužbi. Naime, priznanje se ne može dati pod uvjetom. Ukoliko optuženik izjavi da se osjeća krivim, ali ne onako kako ga se tereti optužnicom, takvo se očitovanje ne može smatrati priznanjem krivnje.