Zločin u Medačkom Džepu

Suđenje protiv optuženih Rahima Ademija i Mirka Norca za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika počinjenoga u Medačkom džepu 1993. godine. Postupak se vodio pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu. Započeo je 18. lipnja 2007. godine. Nepravomoćna presuda objavljena je 30. svibnja 2008.

Javna sjednica Vrhovnog suda RH održana je 16., 17. i 18. studenog 2009. godine.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

M. DŽEP skraćena optuznica.doc

Optužnica po zapovjednoj odgovornosti tereti prvoopuženoga Rahima Ademija, i drugooptuženoga Mirka Norca da su, kao visoki časnici HV tijekom i nakon vojne operacije «Džep ′93», koja je provedena u razdoblju od 09. do 17. rujna 1993. godine u okolici Gospića u predjelu zvanom Medački džep, jugoistočno od Gospića, za trajanja međunarodnog oružanog sukoba na teritoriju RH između regularnih oružanih snaga HV-a i postrojbi Specijalne policije MUP-a s jedne strane, te naoružanih vojnih i paravojnih formacija pobunjenih Srba potpomognutih snagama i logistikom bivše JNA i dragovoljcima iz Srbije i Crne Gore s druge strane, izazvanog njihovom agresijom, postupajući protivno odredbama članaka 3., 16., 27., 32. i 53. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949., čl. 3. stavka 1. točka a i c Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949., a napose protivno odredbama čl. 51. st. 2. i st. 5.b, čl. 54. st. 2., čl. 57. st. 1. i st. 2., ali. III., te čl. 86. i 87. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I od 08. lipnja 1977.), počinili kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, i kazneno djelo protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH.

Snage HV-a i Specijalne postrojbe MUP-a su operaciju “Džep ′′93” proveli iz vojno-strateških i sigurnosnih razloga s nakanom da oslobode dio okupiranog teritorija RH u širem području Divosela, Čitluka i Počitelja, koje je činilo Medački džep, kako bi se zaustavilo kontinuirano topničko teroriziranje žitelja Gospića od okupacijskih snaga.

Rahim Ademi je kao visoki časnik HV-a s činom brigadira bio na položaju vršitelja dužnosti zapovjednika Zbornog područja Gospić, a Mirko Norac je kao časnik HV-a s činom pukovnika bio na položaju zapovjednika 9. motorizirane brigade unutar Zbornog područja Gospić te zapovjednika Sektora 1, posebne operativno-taktičke grupe formirane upravo za potrebe operacije “Džep ′′93” koju su činile 9. motorizirana gardijska brigada, Domobranska bojna Gospić, Domobranska bojna Lovinac, postrojbe 111. brigade i postrojbe Specijalnih snaga MUP-a. Imali su zapovjednu ovlast nad svim podređenim i pridodanim vojnim postrojbama i formacijama tog zbornog područja i, stoga, biliodgovorni za primjenu propisa međunarodnog prava o ratnim zarobljenicima, sigurnosti i zaštiti civila i njihove imovine.

Optužnica okrivljenima stavlja na teret: 1. zapovjednu odgovornost za pretjerano i neselektivno topničko-raketno-minobacačko djelovanje što je izazvalo stradanja civila i njihove imovine; 2. da, iako su znali, nisu poduzeli ništa da spriječe, suzbiju i kazne ubijanje, okrutno zlostavljanje i masakriranje civila srpske narodnosti, paljenje i rušenje kuća i gospodarskih zgrada te pljačkanje i uništavanje njihove imovine što su dijelovi njima podređenih postrojbi činili nakon završetka operacije „Džep ’93“, tijekom obustave vatre i nakon potpisivanja Sporazuma o povlačenju hrvatskih snaga s oslobođenih i akcijom zauzetih područja; 3) da, iako su znali, nisu poduzeli ništa da spriječe, suzbiju i kazne ubijanje i mučenje ratnih zarobljenika srpske narodnosti, pristajući da njima podređene postrojbe nastave s takvim postupanjima i pristajući na njihove posljedice.

Tako su optuženi, znajući da u selima i zaseocima na crtama topničkih napada (Čitluk, Divoselo, Jovići) prebiva i civilno stanovništvo srpske narodnosti i da postoji iznimna vjerojatnost da će takav napad izazvati nepotrebnu pogibiju, ranjavanje i bijeg tih civila u smjerovima napadnih djelovanja, razaranje njihovih kuća, gospodarskih zgrada i ostale imovine, i iako su imali moć i ovlast zaustaviti takav topnički napad, to nisu učinili, već su izdali zapovjedi i provedbom istih pristali na takve posljedice, pa je zbog pretjeranog i neselektivnog topničko-raketno-minobacačkog djelovanja smrtno stradalo 5 civila i uništeno sedam kuća.

Tako, nadalje, optužnica tereti okrivljene za zločine počinjene nakon završetka operativno-taktičkog dijela operacije „Džep ′′93“, nakon potpisivanja Sporazuma o povlačenju hrvatskih snaga s oslobođenih i akcijom zauzetih područja na početne položaje, od 15. rujna 1993., odnosno tijekom obustave vatre kada je okrutno zlostavljano, ubijeno i masakrirano 22 civila i 2 vojnika, a teško ranjeno 2 civila i zlostavljano 6 ratnih zarobljenika te uništeno 32 kuće u Rajčevićima, 20 u Krajnovićima, 6 kuća u Potkonjacima, 5 kuća u Drljićima, 20 kuća u Strunićima, 11 kuća u Velikom Kraju, 7 kuća u Donjem Selu, neutvrđen broj kuća u Divoselu, te niz gospodarskih objekata (41 u Rajčevićima; 28 u Krajnovićima pri čemu su još onečišćena 4 bunara; 10 u Potkonjacima; 10 u Drljićima; 17 u Strunićima gdje su još i onečišćena 3 bunara; 8 u Velikom Kraju; 9 u Donjem Selu i neutvrđen broj u Divoselu). Iz svih je spomenutih mjesta, kao i iz mjesta Čitluk, Sitnik, Počitelj i Rogići, uz pomoć civila kojima je dopušten ulazak na bojište, civilima koji su napustili to područje otuđena vrednija pokretna imovina, a stoka djelomično ubijena.

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

M. DŽEP opći podaci.doc

M. DŽEP lipanj 07.doc

M. DŽEP srpanj 07.doc

M. DŽEP rujan 07.doc

M. DŽEP listopad 07.doc

M. DŽEP studeni 07.doc

M. DŽEP prosinac 07.doc

M. DŽEP siječanj 08.doc

M. DŽEP veljača 08.doc

M. DŽEP ožujak 08.doc

M. DŽEP travanj 08.doc

M. DŽEP svibanj 08.doc

Postupak se vodio pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu, u sastavu: sudac Marin Mrčela, Predsjednik Vijeća, te suci Siniša Pleše i Jasna Pavičić, članovi Vijeća. Za dopunskog suca bio je određen sudac Zdenko Posavec.

Optužnicu zastupa Antun Kvakan, zamjenik GDO RH, te Jasmina Dolmagić, zamjenica ŽDO iz Zagreba.

Branitelji opt. Ademija: odvjetnici Čedo Prodanović i Jadranka Sloković Glumac. Branitelji opt. Norca: odvjetnici Željko Olujić i Vlatko Nuić.

Punomoćnici oštećenih su odvjetnici Dragan Jovanić i Renata Dozet Daska.

Žrtve: – ubijeni civili: Pera Krajnović, Bora Vujnović, Marko Potkonjak, Janko Potkonjak, Nikola Vujnović, Bosiljka Bjegović, Ankica Vujnović, Ljubica Kričković-Živčić, Sara Kričković, Đuro Krajnović, Mile Sava Rajčević, Momčilo Vujnović, Ljiljana Jelača, Milan Matić, Nikola Jerković, Anđa Jović, Nedeljka Krajnović, Stana Krajnović, Milka Bjegović, Mile Pejnović, Dmitar Jović, Mara Jović, Đuro Vujnović, Stevo Vujnović, Boja Pjevač, Milan Rajčević, Branko Vujnović; ubijeni zarobljenici: Stanko Despić, Nikola Stojisavljević, Milan Jović, Dane Krivokuća i Dragan Pavlica ; civili preživjeli pokušaj ubojstva: Anka i Ivanka Rajčević; zlostavljani zarobljeni vojnici: Vladimir Divjak, zaštičeni svjedok br. 4, Nikola Bulj.

Glavna rasprava započela 18. lipnja 2007. godine.

Suđenje prati Veselinka Kastratović, Centar za mir Osijek, Marija Zebić i Darko Balać, Centar za humanitarno pravo, Beograd.

PRESUDA

Dana 30. svibnja 2008. godine, Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu, objavilo je presudu br. K-rz-1/06.

Opt. Rahim Ademi oslobođen je optužbe da bi počinio kaznena djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st.1. OKZ RH.

Opt. Mirko Norac oslobođen je optužbe da bi naredio napad bez izbora cilja (točka IV optužnice) i da bi time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

Opt. Mirko Norac proglašen je krivim da je propustio spriječiti i time podržavao i ohrabrivao da se civilno stanovništvo ubija ili da se nečovječno prema njemu postupa, da se pljačka imovina stanovništva, te protuzakonito i samovoljno uništava u velikim razmjerima imovina što nije opravdano vojnim potrebama (točka V optuženice), pa je time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civila iz čl. 120. st.1. OKZ RH. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 5 godina.

Opt. Mirko Norac proglašen je krivim da je, iako je bio dužan, propustio spriječiti te podržavao i ohrabrivao da se ratni zarobljenici ubijaju, muče i da se prema njima nečovječno postupa (točka VI optužnice), pa je time počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, iz čl. 122. OKZ RH. Izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 5 godina.

Temeljem odredbe čl. 43. st. 2. t. 2. OKZ RH opt. Mirko Norac osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 7 godina.

PRESUDA Ademi i Norac
Preuzmite ovdje (PDF, 1,80 MB)

VSRH je, na sjednici vijeća održanoj 16. – 18. studenog 2009., djelomično prihvatio žalbu opt. Mirka Norca Keve te preinačio presudu suda prvog stupnja u odluci o kazni na način da je uzeo od prvostupanjskog suda utvrđene kazne zatvora u trajanju od 5 godina za oba kaznena djela (iz čl. 120. st. 1. u vezi sa čl. 28. i iz čl. 122. u vezi sa čl. 28. OKZ RH), no opt. Norca je osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 godina.

U ostalom dijelu žalba opt. Norca, kao i žalba državnog odvjetnika u cijelosti, odbijene su kao neosnovane.

Presudu VSRH možete pogledati ovdje.

IZJAVE ZA JAVNOST

Zapažanje monitora

DORH ima određeni broj pitanja koja postavlja svakom svjedoku, a koja se odnose na

a) angažiranje pripadnika Vojne policije tijekom operacije «Džep 93»;

b) jesu li svjedoci čuli eksplozije od miniranja;

c) jesu li svjedoci vidjeli dim, pljačku imovine?

U tijeku je dokazni postupak, izvode se dokazi saslušavanjem svjedoka predloženih od DORH-a. Na raspravama zakazanim od 24. do 27. rujna 2007. godine iskaz su trebali dati svjedoci: Nikola Bulj, Đuro Dmitrović,Vladimir Divjak, Žarko Vojvodić, Željko Popović, Stevo Uzelac, Dušan Lučić, Milan Pavlica, Mile Drča, Milka Radaković, Nikola Vidović. Za predložene svjedoke Sud je dobio sljedeće podatke:

– za svjedoka Nikolu Bulja poziv se vratio Sudu neuručen, s napomenom da je osoba na naznačenoj adresi nepoznata, Sud je izvršio provjeru u Policijskoj postaji Gračac, utvrđeno je da svjedok na adresi, koju je Sudu dostavilo Državno odvjetništvo, ne boravi a policija nema spoznaja gdje se svjedok nalazi.

– za svjedoka Đuru Dmitrovića poziv se vratio s oznakom «otputovao», Sud je izvršio provjeru u Policijskoj postaji u Gospiću, utvrđeno je da je svjedok dana 31. prosinca 1988. godine odjavio prebivalište iz Rijeke u Divoselo, no tamo nije prijavio prebivalište, Policija nema saznanja o mjestu njegova prebivališta u RH, svjedok nije ishodio hrvatsku osobnu iskaznicu i putnu ispravu.

– svjedok Vladimir Divjaka uputio je Sudu dopis, fotokopiju putne isprave, koju je izdala Kraljevina Norveška. Svjedok je ispričao svoj nedolazak navodeći da u navedenoj putnoj ispravi ima upisanu zabranu ulaska u Republiku Hrvatsku. Naveo je da ne želi sudjelovati u postupku.

– za svjedoka Žarka Vojvodića poziv se vratio s oznakom «odselio», Sud je od Policijske postaje Donji Lapac dobio podatak da Žarko Vojvodić ne živi na adresi koju je Sud dobio od Državnog odvjetništva, živi u Srbiji na nepoznatoj adresi.

– za svjedoka Stevu Uzelca poziv se vratio s oznakom «odselio».

– za svjedoka Željka Popovića Sud je od policije doznao da je odselio na Island.

– za Dušana Lučića Sud je dobio izvadak iz matica umrlih, utvrđeno je da je svjedok umro 24. prosinca 1996. godine.

– za Milana Pavlicu Sud je dobio izvod iz matice umrlih, utvrđeno je da je umro.

– što se tiče Mile Drče, Sudu nije vraćena dostavnica.

– Milka Radaković je pozvana zamolbenim putem, preko Ministarstva pravde Republike Srbije

– za Nikolu Vidovića Sud je od Policijske postaje Donji Srb dobio informaciju da se nalazi u Bačkom Brestovcu u Republici Srbiji.

S obzirom da se radi o svjedocima koje je predložio DORH očekivalo se da DORH ima podatke o adresama i mjestu prebivališta svjedoka. No, DORH se ne protivi da adrese tih svjedoka utvrdi Sud zamolbenim putem, kao što se ne protivi da svjedoci budu pozvani uz osiguranje mjera potpore, ili da ih se sasluša uz pomoć uređaja za prijenos slike i zvuka.

Na današnjoj raspravi Predsjednik Vijeća odredio je datume glavne rasprave za koje su zamolbenim putem pozvani navedeni svjedoci. Očekivalo bi se da onaj tko predlaže svjedoke korektno navede i njihove adrese, što u konkretnom slučaju za navedene svjedoke DORH nije učinio. To navodi na zaključak da DORH sa tim svjedocima nikada nije bio u komunikaciji. DORH je od dostavljanja ustupljenog predmeta (optužnice i dokaznog materijala iz MKSJ) dvije godine prilagođavao optužnicu našem pravnom sustavu, nakon čega je podignuta neposredna optužnica. DORH u obrazloženju optužnice navodi: „Nema dvojbe da su dokazi na kojima se temelji ova optužnica podobni za podizanje tzv. neposredne optužnice budući da dokazni materijal koji je proslijeđen od Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ispunjava sve kriterije za takvu uporabu propisane u čl. 28. st. 4. Zakona o primjeni Statuta Međunarodnoga kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava.

Jednako tako dokazi na kojima se temelji ova optužnica svojom su visokom razinom i kvalitetom informativnosti, dakle u kvalitativnom, ali i u kvantitativnom smislu, dostatni da se na osnovi njih podigne optužnica bez provođenja istrage već i u smislu nužne dokazne informativnosti propisane odredbama čl. 191. st. 1. i st. 6. Zakona o kaznenom postupku, što će biti pobliže argumentirano meritornom dokaznom analizom u nastavku ovog obrazloženja.“

Zabilježeno je da zastupnik optužbe ne postavlja pitanja koja se nameću, nakon što svjedok u slobodnom izlaganju iznese svoja saznanja. Vijeće ispituje svjedoka o onim okolnostima kojima je zastupnik optužbe obrazložio svoje predlaganje svjedoka. Osim toga, na što ima i zakonsko pravo, Vijeće svjedoka ispituje o okolnostima vezanima za operaciju „Džep 93“, a koje imaju veze s inkriminiranim događajem. Često i branitelji postavljaju pitanja za koja bi se moglo očekivati da će ih postaviti zastupnik optužbe.

9. listopada 2007. godine

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON ZAVRŠENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Suđenje za zločine počinjene u Medačkom džepu je test sposobnosti hrvatskog pravosuđa da u skladu sa standardima pravičnog suđenja provede kazneni postupak protiv visoko rangiranih pripadnika Hrvatske vojske, kao i njegove neovisnosti pri utvrđivanju i interpretiranju činjenica o kaznenom djelu u odnosu na političke stavove o karakteru rata i karakteru same operacije Džep 93’. Suđenje može značajno pridonijeti procesima suočavanja s negativnim naslijeđem prošlosti i reafirmirati vrijednosti urušene zločinom, potaknuti društvenu osudu zločina tako da negiranje zločina počinjenih od pripadnika svog naroda i podržavanje njihove nekažnjivosti mijenja u korist solidarnosti sa žrtvama. Presuda i sankcija presude imati će utjecaj u području opće prevencije kršenja humanitarnog prava.

Nakon provedenog postupka i donošenja prvostupanjske presude iskazujemo svoju zabrinutost u odnosu na navedena očekivanja.

Mišljenja smo da je Državno odvjetništvo predmetu pristupilo nevoljko čineći samo ono što su mislili da se mora učiniti kako bi ispunili obavezu prema međunarodnoj zajednici, a bez istinske volje da se činjenice o zločinu rasvijetle i odgovorni kazne. Propusti Državnog odvjetništva imali su značajan utjecaj na ishod presude. Osuđujućim dijelom presude obuhvaćeno je tek 5 od 32 žrtve iz optužnice.

Preuzimajući optužnicu od Haškog tribunala Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je procijenilo da su „dokazi na kojima se temelji ova optužnica svojom su visokom razinom i kvalitetom informativnosti, dakle u kvalitativnom, ali i u kvantitativnom smislu, dostatni da se na osnovi njih podigne optužnica bez provođenja istrage već i u smislu nužne dokazne informativnosti propisane odredbama čl. 191. st. 1. i st. 6. Zakona o kaznenom postupku“[1]. Nasuprot tome, pokazalo se da je bilo nužno da Državno odvjetništvo provede istragu kako bi se utvrdile zone odgovornosti postrojbi koje su bile angažirane u akciji „Džep 93“, zapovjedni lanac i zapovjedne ovlasti. Time bi DO, sebi prije svega, razjasnilo ulogu optuženih, ali i drugih osoba koja su kao zapovjednici sudjelovali u planiranju i provedbi akcije Džep 93’ (prvenstveno sadašnjeg admirala Davora Domazeta Loše, pukovnika specijalne policije Željka Sačića i generala Mladena Markača). Za pretpostaviti je da se u tom slučaju ne bi dogodilo da se izvođenjem dokaza utvrdi da je dio zločina na koje se optužnica odnosi počinjen u području za koje su bile odgovorne snage Specijalne policije MUP-a Republike Hrvatske kojima, za vrijeme i neposredno nakon operacije „Džep 93“, nije zapovijedao opt. Rahim Ademi niti opt. Mirko Norac. Nadalje, tijek dokaznog postupka ukazivao je na nužnost izmjene optužnice i usklađivanje s činjeničnim stanjem utvrđenim tijekom dokaznog postupka. Izmjene koje su uslijedile nisu optužnicu kvalitativno osnažile, a zbog izostanka izmjena činjeničnog opisa još je 5 žrtava ostalo izvan osuđujućeg dijela presude, a dvije civilne žrtve, o čijem su stradanju iskazivali svjedoci, nisu u optužnicu uvrštene.[2] Osim toga, već u dokaznom materijalu, a i tijekom dokaznog postupka, je utvrđeno da su zapovjednici neposredno podčinjeni drugooptuženiku izdali zapovjed da se vojnicima da eksploziv kojim mogu minirati kuće te da se 40 leševa organizirano preveze, baci i zatrpa u septičku jamu kuće u predgrađu Gospića. Te činjenice nisu našle ikakvo mjesto u optužnici.

Zastupnik optužnice je u nizu situacija bio pasivan (predlaganje dokaza, postavljanje pitanja, stavljanje primjedbi, pri odabiru svjedoka nije provjereno jesu li živi i koje su im adrese i sl.), prepuštajući inicijativu obranama optuženih, nastojeći, možda, da kroz njihovu suprotstavljenost, ostvari cilj optužbe.

Iako je dokaznim postupkom utvrđen i onaj dio zločina koji su počinjeni izvan zone zapovjedne odgovornosti optuženika te je na taj način jasno ukazano na smjer za buduće istrage, zabrinuti smo hoće li, i s kakvom učinkovitošću Državno odvjetništvo, provesti nove istrage protiv odgovornih zapovjednika, i protiv onih koje je ugroženi svjedok br. 6 imenovao kao izravne izvršitelje zločina u Medačkom džepu. Smatramo da su nove optužnice već morale biti podignute.

Predsjednik Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Zagrebu, sudac Marin Mrčela, je postupak proveo u skladu sa zakonom, učinkovito i uz uvažavanje dostojanstva žrtava. Primijenjene su odredbe čl. 238 a do čl. 238 d ZKP o posebnom načinu sudjelovanja i ispitivanja ugroženih svjedoka u postupku. Primijenjene su odredbe Pravilnika o postupku i dokazima MKSJ s izmjenama i dopunama, te odredbe čl. 28. Zakona o primjeni Statuta Međunarodnog kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava. Korištena je međunarodna pravna pomoć pri izvođenju dokaza saslušanjem svjedoka u Kanadi, SAD, Srbiji, Norveškoj.

Vrhovi sud Republike Hrvatske odlučit će po žalbama stranaka. Mi smatramo da su zaključci Suda u nekoliko elemenata dvojbeni, a da učinci izrečene minimalne kazne i način na koji je ona obrazložena mogu biti pogubni za individualne i društvene procese uspostavljanja pravde iza rata i u pogledu opće prevencije ratnih zločina.

Smatramo upitnom pravnu ocjenu da optuženik koji je optužen i proglašen krivim što nije spriječio, suzbio i kaznio počinjenje zločina protiv muđunarodnog humanitarnog prava (dakle, za nečinjenje) ne može biti krivično odgovoran za zločine počinjene prvog dana operacije jer te zločine nije zapovijedio. Na temelju takve ocjene Sud je iz osuđujućeg dijela presude protiv okrivljenog Mirka Norca izostavio sve civilne žrtve (sedam) koje su stradale protupravnim djelovanjem njemu podređenih vojnika prvog dana operacije Džep 93’[3]Navedena pravna ocjena, naime, ne uzima u obzir krivičnu odgovornost zapovjednika za nekažnjavanje počinitelja zločina protiv međunarodnog prava, iako je u konkretnom slučaju Sud utvrdio da opt. Mirko Norac nikada nije sankcionirao niti prijavio počinitelje mada je za zločine počinjene prvog dana operacije znao (vidi obrazloženje).

Nadalje, mišljenja smo da izricanje minimalne kazne zapovjedniku, okr. Mirku Norcu, koji nije učinio sve što je trebao, i mogao, da spriječi, suzbije i kazni svoje podčinjene za teške zločine kao što je masakriranje zarobljenog vojnika razapinjanjem na drvo i ne uzimanje u obzir da je potpuno uništavanje kuća i imovine pridonijelo teškoj posljedici – trajnom iseljenju cijelih zaseoka, te uzimanje za olakotnu okolnost optuženikovu „mladost i životno neiskustvom u ozračju domoljubnog zanosa“ daje nedvojbenu poruku da će zločin, ako doprinosi nekim „višim“ ciljevima, biti dopušten i „pokriven“ i zatvara obzor nadi (a kamoli očekivanjima) žrtava zločina i njihovih obitelji da putem pravosudnog postupka njihova stradanja budu priznata (vidi obrazloženje).

Obrazloženje

Sud je našao da je II optuženi Mirko Norac-Kevo krivično odgovoran za ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. u svezi s člankom 28. OKZRH i za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. u svezi s člankom 28. OKZRH, ali u smanjenom opsegu negoli mu je to optuženjem stavljeno na teret. Sud je utvrdio da drugookrivljeni nije kriv za zločine prema civilnom stanovništvu i zločine prema ratnim razobljenicima koji su počinjeni u zoni odgovornosti Specijalne policije MUP-a RH jer nije zapovijedao tim postrojbama[4], te za pojedine žrtve za koje je ustanovljeno da su stradali kao vojni zarobljenici (a u optužnici navedeni kao civili, a tužiteljstvo to nije izmijenilo u optužnici) ili su poginuli kao vojnici u borbama.

Međutim, smatramo upitnom odluku Suda da drugoopuženik Mirko Norac nije krivično odgovoran za civilne žrtve koje su stradale protupravnim djelovanjem njemu podređenih vojnika prvog dana operacije Džep 93’. Takvu presudu Sud temelji na pravnoj ocjeni da optuženik koji je optužen i proglašen krivim što nije spriječio, suzbio i kaznio počinjenje zločina protiv međunarodnog humanitarnog prava (dakle, za nečinjenje) ne može biti krivično odgovoran za zločine počinjene prvog dana operacije jer te zločine nije zapovijedio. Sud obrazlaže da, kada je saznao za protupravna postupanja pripadnika njemu podređenih postrojbi, drugooptuženik je propustio kao zapovjednik poduzeti potrebno da se takve protupravnosti spriječe, da se ne ponove, da se pronađu neposredni počinitelji i da oni budu kažnjeni te da je, stoga, krivično odgovoran za protupravna postupanja prema civilima koja su bila idućih dana u zoni njegove odgovornosti[5]. Na temelju takve pravne procjene i odluke o krivnji Sud je u tom segmentu učinio izmjenu činjeničnog opisa optužnice (radi se o preciziranju i smanjenju kriminalne količine) izostavljajući sve civilne žrtve stradale od protupravnog djelovanja hrvatskih vojnika 9. rujna 1993. godine (sud je utvrdio da su 09.09.1993. u zoni odgovornosti okr. Mirka Norca protupravno ubijeni civili: slijepa 84-godišnja starica Bosiljka Bjegovic, Mile Sava Rajčević, Ankica Vujnović i Milan Rajčević, Đuro Krajnović, sestre Ljubica i Sara Kričković, ali ih je primjenjujući gore navedenu pravnu ocjenu izostavio iz optužnice).

Smatramo da navedena pravna ocjena ne uzima u obzir krivičnu odgovornost zapovjednika za nekažnjavanje počinitelja zločina protiv međunarodnog prava. Sud je utvrdio da opt. Mirko Norac nije nikada proveo sankciju niti prijavio nezakonito djelovanje njegovih vojnika iako je o tom djelovanju imao saznanja već prvog dana operacije “Džep 93’”.

Dužnost zapovjednika tijekom rata ili oružanog sukoba je onemogućiti postupke suprotne međunarodnom humanitarnom pravu njemu podređenih, a koji bi za posljedicu imali u zakonu naznačene posljedice u odnosu na neprijateljsku stranu, bilo za njezine civile, zarobljenike, imovinu, kulturna dobra ili slično. Upravo prema tim zaštićenim objektima zapovjednik se pojavljuje u ulozi garanta, osobe koja ima funkcionalnu moć zapovijedanja njemu podčinjenim na način da njihovi postupci u ostvarenju ciljeva rata ili oružanog sukoba ne budu suprotni odredbama međunarodnog prava. Pojedini pripadnici vojnih postrojbi, rukovodeći se osnovnim ciljem uporabe oružane sile u koju su uključeni, poduzimaju i radnje koje nisu bile izrijekom naznačene u zapovijedima, a sve radi ostvarenja ranije naznačenog planiranog cilja. Kada oni takvim radnjama uđu u sferu izvršenja kaznenog djela ratnog zločina, a njihov zapovjednik, znajući za takvo njihovo postupanje ništa ne poduzme u odnosu na počinitelje takvog djela, on u naravi proširuje svoju sferu zapovjedi, tolerirajući takvo ponašanje njemu podčinjenih. Upravo tu nastaje odgovornost zapovjednika i za nekažnjavanje, odnosno neprocesuiranje počinitelja nedopuštenih radnji, što je po samoj biti zapovijedanja aktivni dio njegove funkcije zapovijedanja. Naime, u ratnim situacijama zadaća je zapovjednika i sprečavanje zabranjenih postupanja. Ovo sprečavanje može biti u odnosu na radnju koja još nije poduzeta, ali jednako tako i u odnosu na radnju koja je ostvarena, te radi budućih postupaka njemu podčinjenih, a zadaća je zapovjednika da u odnosu na nedopušteno ponašanje izrazi svoj jasan stav zapovjedivši određeno kažnjavanje ili procesuiranje počinitelja. Ne poduzimanje radnje kojom bi spriječio nastupanje posljedica nastalih kršenjem međunarodnog humanitarnog prava, a koje su rezultat djelovanja njemu vojno podčinjenih, predstavlja takvo nepravo koje je jednako vrijedno kao i samo činjenje od strane njemu vojno podčinjenih u okvirima kaznenog djela ratnog zločina.

Nadalje, Sud nije našao dokazanim da bi postrojbe podređene drugooptuženiku Mirku Norcu protupravno postupale kako bi se opisanom uporabom sile postiglo trajno iseljenje civilnoga (stanovništva), što se doista i dogodilo, kako ga tereti optužnica. Sud obrazlaže da ovaj motiv hrvatske vojske nije dokazan jer je utvrđeno da nije planiran, a da su formalno i stvarno provedene pripreme kojima je trebalo biti osigurano da se povrede međunarodnog humanitarnog prava prema zarobljenicima spriječe i suzbiju ev. protupravna djelovanja. No, ovaj dio optuženja se okrivljenom stavalja na teret u točki 5. optužnice koja se odnosi na protupravna djelovanja “nakon završetka operativno-taktičkog dijela operacije „Džep ‘93“, kao i nakon potpisivanja Sporazuma o povlačenju hrvatskih snaga s oslobođenih i akcijom zauzetih područja na početne položaje, od 15. rujna 1993., tijekom obustave vatre“ te nije u strogo zavisnom odnosu s planiranjem i pripremama akcije Džep. Drugo, takvo tumačenje prejudicira da se uporaba sile (ubojstva, namjerno rušenje kuća, ubijanje stoke i zagađivanje bunara) ne može dogoditi kao neposredna reakcija osvete (nakon što je došla naredba o povlačenju), ali upravo s tim motivom – namjerom da se onemogući stanovništvu da se tamo vrati. Sud nije našao nikakav drugi motiv takvog ponašanja vojnika Norcu podređenih postrojbi. Osim toga, životno je da zapovjednik koji vidi da se kuće masovno uništavaju miniranjem i ne reagira sa zapovjedi kojom to zabranjuje, niti sa stegovnim mjerama, pristaje na posljedicu – da se ljudi neće imati kuda vratiti! A ta se posljedica i dogodila.

U svakom slučaju smatramo da posljedicu „sveopćeg uništenja imovine u Medačkom koje je utvrđena u ovom postupku“[6], a to je da se preko stotinu obitelji nije moglo vratiti i živjeti u svojim domovina, Sud nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne.

Naime, Vijeće je drugooptuženiku Mirku Norcu izreklo minimalne kazne za djela za koje ga je osudilo[7] uz obrazloženje da je postupao s blažim oblikom krivnje (eventualni umišljaj) – zločine nije naredio nego ih nije spriječio, suzbio i sankcionirao te da opseg povreda zaštićenih dobara u odnosu na osobe nije maksimalan. Sud pri tome ima na umu područje operacije (oko 100 km), broj vojnika koji su sudjelovali u operaciji na obje strane (više stotina) i broj civila na tom području uključujući starije osobe i žene (nekoliko stotina) – te da je u konkretnoj situaciji II optuženik propustio učiniti zbog čega su smrtno stradale četiri civilne osobe, smrtno je stradao jedan ratni zarobljenik (vojnik), jedan ratni zarobljenik je mučen, a prema obojici je nečovječno postupano. Sud navodi da je „Druga stvar s imovinom koja je gotovo u cijelosti uništena“, ali ne navodi da uzima u obzir broj ljudi i njihovu patnju uzrokovanu potpunim uništenjem njihovih domova i nemogućnošću da se vrate živjeti u svoja sela.

Nadalje, Sud navodi da je svjestan da je optuženi Mirko Norac već pravomoćno osuđen zbog istovrsnog krivičnog djela (iz članka 120. stavak 1. OKZRH na kaznu zatvora u trajanju 12 godina), ali to ne uzima kao otegotnu okolnost u smislu (ne)usklađenosti okrivljenikovog ponašanja u skladu sa zakonom prije počinjenja. Nasuprot tomu Sud navodi da je vodio računa da je optuženik bio vrlo mlada osoba (nenavršenih 26 godina) te „očito je njegova mladost i životno neiskustvo u ozračju domoljubnog zanosa pridonijelo njegovoj ravnodušnosti pri mogućnosti nastupanja zabranjenih posljedica i propuštanja korištenja zapovjednih ovlasti u sprječavanju i kažnjavanju protupravnih radnji“.

Sud uzima u obzir moralne i ljudske odlike okrivljenog Mirka Norca koje zaslužuju brojna odlikovanja za zasluge u Domovinskom ratu. Nasuprot tomu, nije vidljivo koju važnost Sud pridaje konstataciji koju navodi u obrazloženju: “Doduše, izostao je izraz pijeteta prema poginulima i suosjećanja s onima koji su u operaciji izgubili svoje bližnje“, jer se radi o okolnosti (ponašanju optuženika nakon počinjenog kaznenog djela, a posebno odnosu prema oštećenicima) koja se također treba vrednovati pri odmjeravanju kazne.

Nismo još zabilježili da bi osuđenik imovinskog statusa kao što ga ima Mirko Norac (umirovljenik HV-a – mirovina 6000 kn, vlasnik automobila „Passat“ proizvedenog 2007. i stana površine 100 m2 na adresi stanovanja, neoženjen, nema djece)[8], na temelju članka 122. stavak 4. ZKP-a u odnosu na osuđujući dio izreke presude bio u cijelosti oslobođen naknade troškova kaznenog postupka. Svoju odluku sud obrazlaže time što troškovi ovog kaznenog postupka (iznad 200.000,00 kuna) višestruko nadmašuju njegova primanja te Sud smatra da bi plaćanjem i dijela troškova bila dovedena u pitanje njegova egzistencija[9]. Odluka je posebice začudna kad je sagledamo u kontekstu sudske prakse u građanskim postupcima u kojima članovi obitelji žrtava zločina tuže Republiku Hrvatsku[10] i redovito bivaju odbijani te im se unatoč skromnom imovinskom statusu dosuđuje pokrivanje svih troškova parničnog postupka.

[1] Optužnica, str. 17

[2] Budući da su nastradale u zoni odgovornosti Specijalne policije, a u dokaznom postupku (još nepravomoćno) je utvrđeno da optuženici nisu zapovijedali tim postrojbama, šest civilnih žrtava (Anđa Jović, Milka Bjegović, Boja Pjevač, Dmitar i Mara Jović, Mile Pejnović) našlo se izvan osuđujućeg djela presude, a nitko odgovoran za te zločine nije optužen. Zbog izostanka izmjena činjeničnog opisa je više žrtava ostalo izvan osuđujućeg dijela presude. To su Pera Krajnović, Boja Vujnović i Janko Potkonjak, za koje se dokaznim postupkom utvrdilo da nisu smrtno stradali od granatiranja (kako je navedeno u optužnici) nego neposrednim djelovanjem hrvatskih vojnika, što u optužnici nije izmijenjeno. Također, tužiteljstvo nije u optužnici izmijenilo da su Nikola Jerković i Branko Vujnović smrtno stradali protupravnim djelovanjem hrvatskih vojnika kao vojnici, a ne kao civili kako je stajalo u činjeničnom opisu optužnice. U optužnicu nisu stavljene žrtve za koje su svjedoci navodili da su ubijeni od pripadnika HV (civili Štefica Krajnović i Milan Radaković).

[3] Sud je utvrdio da su 09.09.1993. u zoni odgovornosti okr. Mirka Norca protupravno ubijeni civili: slijepa 84-godišnja starica Bosiljka Bjegovic, Mile Sava Rajčević, Ankica Vujnović i Milan Rajčević, Đuro Krajnović, sestre Ljubica i Sara Kričković.

[4] Za zamijetiti je kako nije jednostavno na tako, relativno malom zemljopisnom području, zaključivati o odgovornosti za počinjen zločin samo na temelju podataka gdje je žrtva stradala. Tako je, primjerice Anđa Jović u zbijeg otišla 9. 09. 1993. iz Divosela – zona na koju je izvršen pripremni topničko-raketni-minobacački napad. Utvrđeno je da je ubijena 11. 09. 93. na polju Drenjac koje se nalazi u području odgovornosti Specijalne policije (stoga nije uračunata kao žrtva za koju odgovornost ima opt. Mirko Norac, ali njezin je leš pronađen u septičkoj jami u Gospiću gdje je dovezen, bačen i zatrpan od strane pripadnika postrojbi podređenih Mirku Norcu!

[5] Presuda: poslovni broj II K-rz-1/06, str. 262 i 266

[6] Presuda: poslovni broj II K-rz-1/06, str. 264

[7] Presuda: poslovni broj II K-rz-1/06, str. 282-283

[8] Presuda: poslovni broj II K-rz-1/06, str.6

[9] Presuda: poslovni broj II K-rz-1/06, str. 284

[10] Šeatović protiv Republike Hrvatske, Mileusnić protiv Republike Hrvatske