Zločin u selu Smoljanac

Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Gospiću ponovljeno je suđenje (naime, odlukom VsRH br. I Kž 423/05 od 21. prosinca 2006. g. prihvaćena je žalba državnog odvjetnika te je ukinuta prvostupanjska oslobađajuća presuda i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje) protiv Nikole Cvjetićanina, optuženog za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u selu Smoljanac, općina Plitvićka jezera, 08. listopada 1991. godine. Dana 23. siječnja 2008. godine objavljena je presuda kojom se optuženik oslobađa optužbe.

VSRH je, na javnoj sjednici održanoj 18. veljače 2009. godine, odbio žalbu državnog odvjetnika te je potvrdio presudu suda prvog stupnja.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženog Nikolu Cvjetićanina, optužnicom br. K-DO-2/02 od 24. travnja 2002. godine, izmijenjenoj na glavnoj raspravi od 23. siječnja 2008. godine, Županijsko državno odvjetništvo u Gospiću teretilo je da je 08. listopada 1991. g. zajedno i u dogovoru sa Milanom Miloševićem, kao pripadnik “Udbinske čete” Teritorijalne obrane tzv. “SAO Krajine” i zajedno s pripadnicima bivše JNA, u vojnoj akciji čišćenja terena od hrvatskog pučanstva, na području sela Smoljanac, koju su provodili naoružani automatskim oružjem, ispred kuće br. 7 u selu Smoljanac zatekao civile Anu Bujadinović i Josipa Matovinu, protivno članku 3. i čl. 13. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. g. te čl. 13. Dopunskog protokola uz Ženevsku konvenciju od 12. kolovoza 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba, Protokol II, u namjeri da ih usmrti iz osobnog naoružanja ispalio više metaka, nanijevši Ani Bujadinović prostrijelne rane prsišta i Josipu Matovini prostrijelne rane prsišta, od kojih su oštećenici odmah preminuli, pa da su na taj način, dakle kršeći pravila međunarodnog prava, ubijali civilno stanovništvo i time počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratni zločin protiv civilnog stanovništva, opisan i kažnjiv po čl. 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (OKZ RH).

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Postupak se vodio pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Gospiću, u sastavu: sudac Dušan Šporčić, predsjednik Vijeća, sutkinja Dubravka Rudelić, članica Vijeća, i sutkinja Milka Vraneš, članica Vijeća.

Optužnicu je zastupao Željko Brkljačić, zamjenik ŽDO-a u Gospiću.

Branitelj optuženika bio je odvjetnik Dušan Višnić, branitelj po službenoj dužnosti.

Žrtve – ubijeni: Josip Matovina i Ana Bujadinović

PRESUDA

Dana 23. siječnja 2008. objavljena je presuda kojom je opt. Nikola Cvjetićanin temeljem čl. 354. st. 3. ZKP-a oslobođen optužbe.

VSRH je, na javnoj sjednici održanoj 18. veljače 2009. godine, odbio žalbu državnog odvjetnika te je potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Presudu VSRH pogledajte ovdje.

PRETHODNE PRESUDE

Nikola Cvjetićanin i Milan Milošević, ŽS Gospić, K-5/02-133, 29. studenoga 2002. – osuđujuća, 9 godina svaki

Nikola Cvjetičanin i Milan Milošević, VSRH, I Kž117/03-5, 12. lipnja 2003. – ukinuta osuđujuća u odnosu na Cvjetičanina; Milošević u odsutnosti osuđen na 13 godina zatvora

Nikola Cvjetićanin, ŽS Gospić, K-9/03-228, 4. listopada 2004. – oslobađajuća

Nikola Cvjetičanin, VSRH, I Kž 423/05-3, 21. prosinca 2006. – ukidajuća

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON ZAVRŠENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Kazneni postupak protiv optuženog Nikole Cvjetićanina zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika postupovno je proveden korektno.
Županijski sud u Gospiću je u ponovljenom postupku protiv Nikole Cvjetićanina presudio da optuženik nije počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva za koje ga je teretila optužba. Optuženiku Nikoli Cvjetićaninu je ovo bilo treće suđenje u posljednjih šest godina.
Prvo suđenje zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva provedeno je 2002. godine protiv tada prvooptuženika Nikole Cvjetićanina i protiv drugooptuženika Milana Miloševića. Nakon provedenog postupka opt. Nikola Cvjetićanin je oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina, dok je opt. Milan Milošević također oglašen krivim i osuđen na dugotrajnu zatvorsku kaznu. Odlukom Vrhovnog suda postupak je u odnosu na drugooptuženika pravomoćno dovršen i opt. Milan Milošević osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od trinaest godina, dok je u odnosu na opt. Cvjetićanina prvostupanjska presuda ukinuta i vraćena na ponovni postupak i odlučivanje.
U ponovljenom postupku održanom 2004. g. temeljem svih provedenih dokaza i utvrđenih činjenica Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Gospiću (sudac Pavle Rukavina, predsjednik vijeća, sutkinja Milka Vraneš, članica vijeća i sudac Dušan Šporčić, član vijeća) zaključilo je da opt. Nikoli Cvjetićaninu nije dokazano da bi počinio djelo ratnog zločina iz čl. 120. st. 1. OKZRH za koje ga se teretilo.
Vrhovni sud RH je na javnoj sjednici održanoj 21. prosinca 2006. g. prihvatio žalbu državnog odvjetnika, ukinuo pobijanu presudu i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
U ponovljenom postupku prvostupanjski sud upustio se u ocjenjivanje dokaza kojeg je izdvojio iz spisa donoseći posebno rješenje, koje rješenje je u žalbenom postupku preinačeno na način da se zapisnik o ispitivanju tzv. zaštićenog svjedoka pod pseudonimom „ Svjedok broj 1“ ne izdvaja iz spisa, jer se ne radi o nezakonitom dokazu (rješenje Vrhovnog suda RH od 21. prosinca 2006. g., broj: Kž-237/05). Stav je Vrhovnog suda da je bez ocjene tog dokaza, te dovođenja sadržaja tog dokaza u vezu sa ostalim dokazima, činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.
U ovom postupku je Sud donoseći oslobađajuću presudu cijenio iskaz zaštićenog svjedoka poklonivši mu punu vjeru. S pravom primjenjujući načelo presumpcije okrivljenikove nevinosti (praesumptio innocentiae), jer je teret dokaza bio na tužitelju, a ovoj tijekom dokaznog postupka nije uspio dokazati da je optuženik Nikola Cvjetićanin, osim dokazane činjenice da se po zapovijedi izdvojio iz kolone i vratio do kuće gdje su se nalazili oštećenici i osuđenik Milan Milošević, pucao u oštećenike i na taj način počinio kazneno činjenično i pravno opisano u optuženom aktu, i načelo in dubio pro reo (sud u dvojbi mora odlučiti u korist okrivljenika) kao sastojku presumcije okrivljenikove nevinosti, donio presudu kojom se optuženika oslobađa od optužbe.

No, postupak će ostati zapamćen po odbijanju zaštićenog svjedoka da se na glavnoj raspravi putem linka, usprkos omogućenoj vizualnoj zaštiti lika i audio zaštiti glasa, neposredno sasluša. Postavlja se pitanje zašto predsjednik vijeća u ovom slučaju nije pribjegao mogućnostima koju su mu temeljem odredbi ZKP-a stajale na raspolaganju (ZKP-a u članku 243. st. 2. predviđa novčano kažnjavanje do 20.000,00 kuna, a svjedok koji bez zakonskih razloga odbije svjedočiti, a koji je došao sukladno pozivu, može se i zatvoriti).