Zločin u Tenji

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku, dana 4. srpnja 2008. godine, objavilo je presudu br. Krz – 4/08 kojom se opt. Boško Surla oslobađa optužbe da je u Tenji počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, i kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, iz čl. 122. OKZ RH.

ŽDO iz Osijeka 14. siječnja 2008. godine podiglo je optužnicu br. K-DO-38/2007 protiv Jovana Rebrače, Bože Vidakovića, Milana Macakanje, Branka Grkovića, Boška Surle i Žarka Čubrila, radi kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH i kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, iz čl. 122. OKZ RH.

Rješenjem Vanraspravnog vijeća Županijskog suda u Osijeku postupak protiv opt. Boška Surle razdvojen je u odnosu na ostale optuženike, koji su u bijegu i nedostupni su pravosudnim tijelima Republike Hrvatske.

OPTUŽNICA

Optužnicom ŽDO u Osijeku, br. K-DO-38/2007, od 14. siječnja 2008. godine, (ŽDO nije mijenjalo optužnicu, samo je izdvojilo dijelove koji se odnose na opt. Surlu) optuženicima se stavilo na teret da su u razdoblju od srpnja do studenoga 1991. godine, na području općine Tenja, opt. Jovan Rebrača, kao komandant Štaba TO Tenja, opt. Božo Vidaković i opt. Žarko Čubrilo, kao članovi Štaba, opt. Branko Grković, kao komandir Stanice milicije Tenja, opt. Boško Surla, kao pomoćnik komandira Stanice milicije Tenja, opt. Milan Macakanja kao pripadnik TO, zajedno sa Milom Jajićem, komandirom Civilne zaštite, u tijeku oružane pobune srpskog stanovništva protiv ustavnopravnog poretka RH, nakon što je TO Tenje, uz pomoć JNA okupirala područje mjesta Tenja, te s oformljenom Milicijom preuzela vlast nad tim područjem, protivno odredbi čl. 4. st. 1. i 2. točka a i g Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II), ostvarujući zajedničku odluku da se u odnosu na sve pripadnike nesrpskog stanovništva na okupiranom području Tenje primjenjuju svi oblici nasilja, postupali protivno odredbama Konvencije, pa su tako :

1 b) u razdoblju od srpnja do studenoga 1991. godine, u Tenji, u zatvoru, koji se nalazio u tadašnjoj kino dvorani “Partizan”, opt. Jovan Rebrača naredio je opt. Boži Vidakoviću da sa pripadnicima TO, bez razloga i osnove, samo zbog toga što su pripadnici nesrpskog stanovništva, zatvara i ubija civile. Zatvor je bio u nadležnosti Milicije Tenja. Opt. Božo Vidaković, sa pripadnicima TO zatvorio je u kino dvorani civile Ivana Valentića, Mariju Cerenko, Anu Horvat, Katicu Kiš, Peru Mamića, Josipa Medveda, Josipa i Evicu Penić, Josipa Prodanovića, Vladimira Valentića i Franju Burča. Neutvrđenog dana u studenom 1991. godine opt. Božo Vidaković, opt. Milan Macakanja, opt. Žarko Čubrilo, dvojica pripadnika TO, su uz pomoć opt. Boška Surle i drugih pripadnika Milicije, ukrcali civile u kamion, pri čemu je opt. Boško Surla osobno dovodio zatočenike i predavao ih opt. Milanu Macakanji i pripadnicima TO. Tijekom ulaska u kamion opt. Milan Macakanja je udarao palicom zatvorenike, posebno Josipa Penića i Anu Horvat. Sukladno zapovjedi odvezli su zatvorenike u smjeru stočnog groblja u blizini Bobote, gdje ih je opt. Žarko Čubrilo sve ubio iz vatrenog oružja,
1 c) u razdoblju od srpnja do kraja studenoga 1991. godine, u Tenji, u zatvoru, koji se nalazio u tadašnjoj kino dvorani “Partizan”, opt. Jovan Rebrača naredio je opt. Boži Vidakoviću da sa pripadnicima TO, bez razloga i osnove, samo zbog toga što su pripadnici nesrpskog stanovništva, zatvara i ubija civile. Zatvor je bio u nadležnosti Milicije Tenja. Opt. Božo Vidaković sa pripadnicima TO, u kino dvoranu je zatvorio Matu Nađa, Zorana Bertanjolija, te obitelj Vuko, gdje su ih opt. Branko Grković i opt. Boško Surla, bez zakonske osnove i razloga držali u zatvoru. Tijekom zatočeništva Mato Nađ i Zoran Bertanjoli psihički su zlostavljani, prisiljavani da pasu travu u dvorištu zatvora, svakodnevno su ih tukli pripadnici Milicije te stanovnici Tenje, kojima su pripadnici Milicije dozvoljavali da tuku zatvorenike pripremljenim gumenim cijevima. Tijekom njihova zatočeništva opt. Branko Grković je osobno palicom izudarao Zorana Bertanjolija. Neutvrđenog dana, tijekom studenoga 1991. godine, u dvorištu zatvora, pripadnici milicije inscenirali su pokušaj bijega Mate Nađa, nakon čega su ga pripadnici Milicije ubili.
1 d) točno neutvrđenog dana u listopadu 1991. godine, nakon što je TO Tenje zajedno sa JNA okupirala farmu Orlovnjak, opt. Jovan Rebrača je naredio da se u prostor stare škole, gdje je bio zatvor u nadležnosti Milicije Tenja, dovedu i zatoče stanovnici farme civili Ivka i Mato Krajina, Drago Balog, Rozalija Varga. Opt. Branko Grković i opt. Boško Surla, bez zakonske osnove i razloga, držali su navedene civile u zatvoru, gdje su ih pripadnici tadašnje Milicije, među kojima je bio i opt. Boško Surla, fizički zlostavljali udarajući ih rukama, nogama i puškama po tijelu.

Opt. Bošku Surli stavlja se na teret da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.

2 b) točno neutvrđenog dana u listopadu 1991. godine, u Tenji, nakon što su na farmi Orlovnjak zarobljeni pripadnici ZNG Ivica Lovrić, Franjo Ciraki, Moroslav Varga i Ivan Vadlja, te dovedeni u zatvor koji se nalazio o prostorijama Osnovne škole u Tenji, opt. Jovan Rebrača je naredio pripadnicima milicije da se zarobljeni pripadnici ZNG zlostavljaju i ubijaju. Opt. Branko Grković i opt. Boško Surla, provodeći naredbu, naredili su pripadnicima Milicije i TO da zarobljene pripadnike ZNG fizički zlostavljaju i ubiju. Zatvor je bio u nadležnosti Milicije Tenja. Opt. Branko Grković i opt. Boško Surla provodeći takvu naredbu naredili su tadašjim pripadnicima Milicije i TO da zarobljene pripadnike ZNG fizički zlostavljaju u prostorijama zatvora, što su pripadnici Milicije, zajedno sa pripadnicima drugih paravojnih postrojbi i činili. Prema njihovoj naredbi, pripadnici Milicije odvodili su pojedinačno Ivicu Lovrića, Franju Cirakija, Miroslava Vargu i Ivana Vadlju, i ubijali na do sada nepoznatom mjestu. Navedeni pripadnici ZNG nalaze se na popisu nestalih osoba.

Opt. Bošku Surli stavlja se na teret da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. st. 1. OKZ RH.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Osijeku

Broj predmeta: Krz-4/08

Vijeće za ratne zločine: sudac Zvonko Vekić, predsjednik Vijeća, sudac Josip Frajlić, član Vijeća, sudac Drago Grubeša, član Vijeća

Optužnica br: K-DO-38/2007, od 14. siječnja 2008. godine

Zastupnik optužbe: Zlatko Bučević, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Osijeku

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva (čl. 120. st. 1. OKZ RH) i ratni zločin protiv ratnih zarobljenika (čl. 122. OKZ RH)

Optuženik: Boško Surla

Branitelj: Igor Plavšić, odvjetnik iz Vinkovaca, izabrani branitelj opt. Surle

Oštećenici: Ivka Trajković, Vera Perković, Iva Krajina, Ilija Lovrić, Eva Ciraki, Manda Vadlja, Zvonko Penić, Marija Medved, Julijana Prodanović, Lucija Valentić, Josip Valentić, Katica Milas, Dragica Valentić, Vlado Valentić, Kata Pejaković, Drago Balog, Ana Bertanjoli, Stevica Bartolović, Rozalija Varga i Mate Krajina

Žrtve:

– ubijeni civili: Ivan Valentić, Marija Cerenko, Ana Horvat, Katica Kiš, Pero Mamić, Josip Medved, Josip Penić, Evica Penić, Josip Prodanović, Vladimir Valentić, Franjo Burča i Mato Nađ

– zatočeni civili: Zoran Bertanjoli, obitelj Vuko, Ivka i Mato Krajina, Drago Balog i Rozalija Varga

– ubijeni ratni zarobljenici: Ivica Lovrić, Franjo Ciraki, Miroslav Varga i Ivan Vadlja

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

Glavna raspava započela je 7. svibnja 2008. godine, a zaključena je 1. srpnja 2008. godine, nakon pet održanih ročišta. U dokaznom postupku iskaz su dala 44 svjedoka, pročitani su iskazi svjedoka oštećenika, koji su u međuvremenu umrli, izvršen je uvid u brojne materijalne dokaze.

Postupak je procesno proveden korektno. Predsjednik vijeća je upoznao je optuženika, svjedoke i oštećene s njihovim zakonskim pravima i obvezama.

Prvostupanjska oslobađajuća presuda objavljena je 4. srpnja 2008. godine.

Opt. Boško Surla nalazio se u pritvoru od 15. svibnja 2007. godine do objave oslobađajuće presude, ukupno 13 (trinaest) mjeseci.

Glavna rasprava bila je javna. Postupak su pratili: promatračica Centa za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, promatrač Fonda za humanitarno pravo iz Beograda, promatrači OSCE, članovi obitelji optuženika, Ivka Trajković, kćerka žetve Marije Cerenko, Ilija Lovrić, otac žrtve Ivice Lovrića, tiskani i elektronski mediji. Atmosfera u sudnici je bila mirna.

TENJA izvjestaji s rasprave

PRESUDA

Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku, objavilo je dana 4. srpnja 2008. godine, presudu br. Krz-49/08, kojom je oslobodilo opt. Boška Surlu. Presudu pogledajte ovdje.

Sjednica žalbenog vijeća VSRH održana je 25. siječnja 2011. godine. Žalba Županijskog državnog odvjetnika je odbijena i potvrđena je presuda suda prvog stupnja. Presudu VSRH pogledajte ovdje.

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA

U razdvojenom postupku, pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Osijeku proveden je kazneni postupak protiv opt. Boška Surle, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog sanovništva i kaznenog djela protiv zarobljenika. Vijeće za ratne zločine je donijelo oslobađajuću presudu zbog nedostatka dokaza primjenjujući princip in dubio pro reo.

Ovaj je postupak za oštećene i članove obitelji žrtava bio dodatna traumatizacija. Naime, provedena istraga i podizanje optužnice protiv šest okrivljenika dali su konture zločina počinjenog u Tenji no, za sada, je to korak koji žrtvama puno ne obećava – niti da će se provesti postupak radi dokazivanja krivične odgovornost optuženih, niti da će se saznati mjesto pokopa ubijenih. Osim opt. Boška Surle, svi drugi optuženici s optužnice nedostupni su pravosudnim tijelima Republike Hrvatske. Neki optuženici imaju dvojno državljanstvo i žive u Srbiji ili u Crnoj Gori gdje su, po važećem zakonu, zaštićeni od izručenja. Da naredbodavci, počinitelji zločina, i oni koji su pomagali u zločinu ne bi ostali nekažnjeni nužno je, po našem mišljenju, da Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, temeljem Sporazuma o suradnji u progonu počinitelja ratnih zločina protiv čovječnosti i genocida, potpisanih s Tužilaštvom za ratne zločine Srbije i Državnim tužilaštvom Crne Gore, preda dokazni materijal za nedostupne optuženike, kako bi im se sudilo u zemljama gdje borave.

Obrazloženje

Svjedoci koji su u istrazi svojim iskazima teretili opt. Boška Surlu su na glavnoj raspravi svoje iskaze promijenili, odnosno pojasnili. Tako je svjedok Lazar Radišić u istrazi naveo da je vidio kako su milicajci “kojih se sjeća” Boško Surla i Pero tzv. “Cino” …..zna da su ti milicajci ubrzo iz jedne prostorije ispred kino dvorane gdje su bili tri do četriri dana zatočeni doveli stariji bračni par Penić….osobu koju zna po nadimku “Medo poštar”, Anu Horvat, mladića iz Orlovnjaka, te su ih počeli utjerivati u kamion (kojim je grupa zatočenih civila odvedena u pravcu Silaša i kasnije ubijena). Na glavnoj raspravi taj je svjedok rekao da “niti danas a niti kada sam davao iskaz pred istražnim sucem nisam znao koja su to dva milicajca promatrala a nisu reagirali.” Svjedok Drago Balog je u istrazi iskazao da je Boško Surla čuvao zatočene mještane u staroj školi, da bi na glavnoj raspravi iskazao da je opt. Surlu poznavao od ranije, da je bio jedan dan zatočen i da ga je opt. Surla tamo “obilazio”, da ga nije tukao niti maltretirao nego mu pomogao.

Svjedoci oštećenici nisu teretili opt. Boška Surlu da bi njih ili članove njihove obitelji zlostavljao, prijetio im, ili da bi naređivao zlostavljanje, te da bi predavao zarobljene civile ili ratne zarobljenike pripadnicima TO Tenja. Neki svjedoci oštećenici ne poznaju optuženika, a neki su svjedočili da je bio pripadnik milicije u Tenji, odnosno zamjenik zapovjednika.

Svjedoci koji su u kritično vrijeme bili pripadnici Milicije ili TO u Tenji također opt. Boška Surlu nisu vidjeli kao osobu koja bi naređivala odvođenje, zlostavljanje ili tuču zarobljenih civila i ratnih zarobljenika, ili koja bi to osobno radila. Svi su oni, međutim, iskazivali da su kao pripadnici TO davali straže oko objekata u kome su bili zatočeni zatvorenici, ali da su ti zatvori bili pod kontrolom milicije.

Obrana B. Surle, kako ju je davao i u nekoliko navrata u istrazi, se temeljila na tome da je bio prisilno mobiliziran, da je određen raditi u Miliciji kao bivši policajac, da u vrijeme počinjenih zločina nije bio ni formalno pomoćnik Stanice milicije Tenje, ali su ga kao iskusnog policajca tako percipirali, da je TO a ne Milicija imala kontrolu nad zatvorima u koje je TO zatvarala zatočenike, da Miliciju i te zatvore povezuje samo to što su bili smješteni neposredno uz zgradu u kojoj je bila Stanica milicije. Optuženik je negirao da bi uopće bio svjestan da su se u tim zatvorima događala maltretiranja zatočenika i odvodili na egzekucije.

Što se tiče izvođenja dokaza, na glavnoj raspravi je veliki broj svjedoka oštećenika ispitivano na način da ih se pitalo ostaju li kod svojih iskaza danih u istrazi. Iskaz je bio pročitan ukoliko je tužitelj to tražio, pitanja svjedocima su postavljana samo izuzetno. Ti svjedoci u istrazi nisu ni iskazivali o okolnostima vezanih za optuženje protiv opt. Boška Surle, pa je pitanje zašto su predloženi za svjedoke ako ih se nije još dodatno ispitivalo upravo o tim okolnostima.