Zločin u vukovarskoj bolnici

Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru 07. travnja 2008. započela je glavna rasprava u postupku protiv opt. Bogdana Kuzmića, optuženog za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, počinjenog u Bolnici u Vukovaru, 18/19. studenoga 1991. godine.

Dana 15. srpnja 2010. nepravomoćno je proglašen krivim. Izrećena mu je kazna zatvora u trajanju od 7 godina.

VSRH je dana 21. travanja 2011. godine preinačio presudu Županijskog suda u Vukovaru na način da je osuđeniku Bogdanu Kuzmiću samanjilo kaznu zatvora sa sedam godina na 5 godina i 6 mjeseci.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optužnicom ŽDO iz Vukovara, br. DO-K-12/98, od 19. ožujka 2001. godine, optuženika se tereti da je noću 18/19. studenoga 1991. godine, u Vukovaru, za vrijeme oružane agresije tzv. JNA i pridruženih neprijateljskih postrojbi na Republiku Hrvatsku, kao pripadnik pričuvnog sastava tzv. JNA, nakon okupacije grada Vukovara, u Općoj bolnici, protivno odredbi čl. 3. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949 godine, izdvojio među civilnim osobama Martina Došena, Marka Mandića, Branka Lukendu, Stanka Duvnjaka i Tomislava Hegeduša i odveo ih u nepoznatom smjeru, nakon čega su isti na za sada točno neutvrđeni način ubijeni.

Optužnicu ŽDO iz Vukovara, br. DO-K-12/98, od 19. ožujka 2001. godine, pogledajte ovdje(pdf, 4,82 MB).

Dopisom od 06. srpnja 2010. izmijenjena je optužnica. Izmjenom činjeničnog opisa optuženiku se više ne stavlja na teret izdvajanje Martina Došena i Stanka Duvnjaka. U zakonskom opisu djela ne stavlja mu se na teret ubijanje, nego protuzakonito zatvaranje civila, koji su kasnije na neutvrđen način ubijeni.

Izmjenu optužnice možete pogledati ovdje.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Vukovaru

Broj predmeta: K- 16/01

Vijeće za ratne zločine: sudac Nikola Bešenski, predsjednik Vijeća; sudac Stjepan Margić, član Vijeća; sutkinja Nevenka Zeko, članica Vijeća (od 17. ožujka 2010. godine umjesto suca Margića u Vijeću je sutkinja Jadranka Kurbel)

Optužnica: ŽDO-a u Vukovaru, broj DO-K-12/98, od 19. ožujka 2001. godine, izmijenjena dopisom od 06. srpnja 2010.

Zastupnik optužbe: Vlatko Miljković, zamjenik Županijskog drževnog odvjetnika iz Vukovara

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva, čl. 120. st. 1. OKZ RH

Optuženik: Bogdan Kuzmić, sudi mu se u odsutnosti

Branitelj: odvjetnik Stjepan Šporčić, branitelj po službenoj dužnosti

Oštećenici: Ljiljana Mandić, Anica Lukenda

Žrtve-ubijeni: Marko Mandić, Tomislav Hegeduš, Stanko Duvnjak, Branko Lukenda i Martin Došen – izmjenom optužnice od 06. srpnja 2010. optuženika se više ne tereti za izdvajanje i smrt Stanka Duvnjaka i Martina Došena

IZVJEŠTAJI S PRAĆENJA

VUKOVARSKA BOLNICA izvjestaji

Istragu protiv optuženika proveo je istražni sudac Županijskog suda u Osijeku, koji je rješenjem br. Kio-408/97 odredio pritvor protiv opt. Bogdana Kuzmića. Istražni sudac Županijskog suda u Osijeku izdao je dana 18. lipnja 1997. godine nalog za raspisivanje tuzemne tjeralice. Iz izviješća PU Vukovarsko-rijemske, od 26. lipnja 1997. godine, se kome vidi da je tuzemna tjeralica za opt. Bogdanom Kuzmićem raspisana još 3. lipnja 1993. godine, temeljem naredbe Vojnog suda u Osijeku.

Na zahtjev Predsjednika vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru, PU Vukovarsko-srijemska dostavila je izviješće dana 11. travnja 2001. godine, iz koga se vidi da je opt. Bogdan Kuzmić 1997. godine odselio sa članovima svoje obitelji u BiH na nepoznatu adresu, ali da od 19. kolovoza 1985. godine ima prijavljeno prebivalište u Borovu naselju, koje nije odjavio.

Županijski sud u Vukovaru izdao je nalog za izdavanje međunarodne tjeralice dana 14. rujna 2004. godine, koja je raspisana protiv optuženika i objavljena u Biltenu tjeralica i objava za osobama MUP RH, pod brojem 351-96000-7974, od 16. prosinca 2004. godine.

Rješenjem izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Vukovaru, br. Kv-289/06, od 3. siječnja 2007. godine, odlučeno je da će se opt. Bogdanu Kuzmiću suditi u odsutnosti. Na citirano Rješenje žalbu je uložilo ŽDO iz Vukovara. Rješenjem Vrhovnog suda u Zagrebu, br. I Kž 901/07, od 21. veljače 2007. godine, žalba je odbijena kao neosnovana.

Glavna rasprava je počela dana 7. travnja 2008. godine. Optuženiku se sudi u odsutnosti.

Rasprava je iznova započela 17. ožujka 2010.

PRESUDA

Dana 15. srpnja 2010. Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru proglasilo je optuženika krivim i osudilo ga na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina. Osuđen je zbog protuzakonitog zatvaranja trojice civila, kojima se potom izgubio svaki trag i do danas nisu pronađeni.

Presudu možete pogledati ovdje.

VSRH je dana 21. travanja 2011. godine preinačio presudu Županijskog suda u Vukovaru na način da je osuđeniku Bogdanu Kuzmiću samanjilo kaznu zatvora sa sedam godina na 5 godina i 6 mjeseci, u ostalom djelu žalbe ŽDO-a i branitelja su odbijene.

Dostava osuđeniku je izvršena putem oglasne ploće ŽS u Vukovaru.

ZAPAŽANJA PROMATRAČA

Oštećenice imaju saznanja, posredna i neposredna, da je optuženik odveo njihove muževe iz podruma Bolnice.

Na raspravi održanoj dana 16. lipnja 2008. godine svjedokinja dr Vesna Bosanac je rekla da ima saznanja da optuženik živi u Bijeljini.

Na raspravi održanoj dana 22. srpnja 2008. godine, obje saslušane svjedokinje su tvrdile da su vidjele kad je optuženik odveo Branka Lukendu iz podruma. Međutim, Anka Furundžija je tvrdila da ga je odveo iz atomskog skloništa, a Zdenka Žulj da ga je odveo sa šaltera Rentgena. Na pitanje koliko su udaljene te dvije lokacije, svjedokinja Zdenka Žulj je rekla da se nalaze u dvije zgrade Bolnice u Vukovaru.

Žrtva Stanko Duvnjak ekshumiran je na masovnoj grobnici na Grabovu. Ostale žrtve do danas nisu nađene, vode se na popisu nestalih osoba s Ovčare. Dakle, u konkretnom slučaju treba dokazati kauzalnu vezu između odvođenja žrtava iz Bolnice i njihova stradavanja na Ovčari. Isto tako treba dokazati da je radnja optuženika (odvođenje) bila pokrivena njegovom sviješću i znanjem da će biti ubijeni.

01. prosinca 2008.

MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Pred Vijećem za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru završen je prvostupanjski postupak protiv opt. Bogdana Kuzmića zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH počinjenog 19. studenoga 1991. godine u vukovarskoj bolnici nad Markom Mandićem, Brankom Lukendom i Tomislavom Hegedušem.

Nepravomoćnom presudom od 15. srpnja 2010. optuženik je u odsutnosti proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina. [1]

Županijsko državno odvjetništvo iz Vukovara 29. svibnja 1997. podnijelo je istražni zahtjev protiv Bogdana Kuzmića. Nakon provedene istrage ŽDO iz Vukovara optužnicom br. DO-K-12/98 od 19. ožujka 2001. Kuzmića je teretilo da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH. Kao radnja izvršenja navedeno je ubojstvo civila Martina Došena, Marka Mandića, Branka Lukende, Stanka Duvnjaka i Tomislava Hegeduša na neutvrđeni način.

Nakon što je u dokaznom postupku izveden određeni broj personalnih dokaza 6. srpnja 2010. optužnica je izmijenjena. Optuženiku je stavljeno na teret da je protuzakonito zatvorio civile Marka Mandića, Branka Lukendu i Tomislava Hegeduša, čime je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Glavna rasprava započela je u travnju 2008. godine, no ročišta nisu zakazivana od veljače 2009. do ožujka 2010., pa je tada morala početi iznova.

Nakon provedenog dokaznog postupka i završnih govora stranaka i sudionika postupka, sud je optuženika proglasio krivim i osudio na kaznu zatvora u trajanju od 7 godina. Identitet optuženoga sud je utvrdio na temelju iskaza više svjedoka, koji su poznavali optuženika jer su sa njim više godina radili u Medicinskom centru u Vukovaru, gdje je optuženik radio na mjestu portira.

Temeljem iskaza više svjedoka, koji su optuženika vidjeli u trenutku ulaska tzv. JNA u vukovarsku bolnicu nakon pada grada, sud je utvrdio da je optuženik bio pripadnik pričuvnog sastava tzv. JNA. Vidjeli su ga u SMB uniformi tzv. JNA, naoružanog, sa šljemom na glavi. Iz iskaza više svjedoka sud je utvrdio da je optuženik u bolnicu u Vukovaru ušao 19. studenoga 1991. godine.

Iz iskaza više svjedoka sud je utvrdio da je optuženik između osoba koje su se u kritično vrijeme nalazile u bolnici izdvojio i odveo Branka Lukendu, Tomislava Hegeduša i Marka Mandića “Gipsera”. Prvobitna optužnica teretila je optuženika da je izdvojio, odveo i ubio pet osoba: Martina Došena, Stanka Duvnjaka, Tomislava Hegeduša, Branka Lukendu i Marka Mandića. Izmijenjenom optužnicom optuženiku je stavljeno na teret da je protuzakonito zatočio Tomislava Hegeduša, Branka Lukendu i Marka Mandića. Sud je prihvatio iskaze svjedoka koji su navodili da je optuženik ispitivao i odveo iz bolnice Stanka Duvnjaka, no našao je nespornim da je Stanko Duvnjak bio u autobusu koji je bio u vojarni na Sajmištu, a zatim je odveden na Ovčaru, gdje je ubijen. Tijelo Stanka Duvnjaka pronađeno je u masovnoj grobnici Grabovo na Ovčari, ekshumirano je i identificirano. Stanko Duvnjak jedna je od 200 identificiranih žrtava Ovčare. Sud je prihvatio i iskaze svjedoka koji su tvrdili da je optuženik izdvojio ranjenog Martina Došena i njegovog brata, no iz iskaza svjedoka utvrdio je i da su sljedećeg jutra Martina Došena i njegovog brata odvele druge nepoznate osobe.

Sud je utvrdio da je optuženik Branka Lukendu, Tomislava Hegeduša i Marka Mandića odveo iz bolnice 19. studenoga 1991. u kasnim poslijepodnevnim satima. Iz iskaza Josipa Lovrinića, danog na glavnoj raspravi, sud je utvrdio da je optuženik odveo i protuzakonito zatvorio oštećenike u prvu kuću do bolnice (gledano u smjeru Osijeka).

Sud je utvrdio da oštećenicima nitko “ni jednog trenutka nije rekao da su zarobljeni, nisu stavljeni na bilo kakav popis zarobljenih osoba, niti su evidenirani kao zarobljenici bilo gdje. Naprotiv, ne da su navedeni oštećenici evidentirani kao zarobljenici, da su imali “prava kao zarobljenici” već naprotiv, baš iz razloga što su protuzakonito zatvoreni u prvu kuću do bolnice gubi im se svaki trag i do danas nisu pronađeni”.[2]

Nasuprot ovom utvrđenju, svjedokinja Ljiljana Mandić, supruga Marka Mandića, na glavnoj raspravi je izjavila da je pokušala intervenirati kod majora bivše JNA Veselina Šljivančanina. Rekla je: “Dva puta sam ponovila i sjećam se da je major Šljivančanin upisao ime i prezime i to na poseban papir i vidjela sam kad je taj papir stavio u lijevi džep uniforme. Vojnik koji je bio s njim inače je pravio i imao spisak najvjerojatnije muških djelatnika bolnice i na tom spisku negdje oko 16. mjesta vidjela sam ime svoga supruga”.[3]

Sud je prihvatio stav ŽDO iz Vukovara da su Branko Lukenda i Tomislav Hegeduš u kritično vrijeme “bez obzira što su bili policajci” u bolnici bili zatečeni kao civilne osobe. Sud se poziva na “činjenicu da su nekoliko mjeseci prije pada bolnice njih dvojica obavljala funkciju na evidenciji i zbrinjavnaju ranjenika i stoga isti ne mogu imati status eventualnih ratnih zarobljenika već isključivo civilnih osoba, a također je nesporno da su u bolnici zatečeni u civilnoj odjeći i bez oružja”.

Nasuprot tome iz “Popisa nestalih djelatnika u obrani suvereniteta RH” (izvor: MUP RH Policijska uprava Vukovarsko srijemska), Branko Lukenda i Tomislav Hegeduš se vode kao policijski djelatnici. Svjedokinja Vesna Bosanac je na raspravi izjavila: “Branko Lukenda je od strane policije bio određen da kod prijema ranjenika evidentira iste, da vodi računa da se izuzme oružje i slično i to je radio do dana okupacije bolnice. Stanko Duvnjak je također ranije bio policajac, ali isti se u bolnici nalazio kao ranjenik, jer je bio ranjen u stopalo i čekao je evakuaciju kao ranjenik. Tomislav Hegeduš je također od strane policije kao policajac bio zadužen da vodi evidenciju o poginulima i o svim njihovim stvarima i to je činio do dana okupacije bolnice. Martin Došen je bio težak ranjenik i u bolnici je čekao evakuaciju.”[4]

Sud je prihvatio i iskaz Anke Furundžija, koja je iskazala:”Branka Lukendu sam znala, on je bio inspektor u policiji, a tih zadnjih dana, pa i mjeseci, pred pad Vukovara i bolnice on je obavljao svoje policijske dužnosti u samoj bolnici, a što je baš konkretno radio to i znam.”[5]

Svjedokinja Zdenka Žulj je iskazala: “Branka Lukendu i Tomislava Hegeduša sam poznavala jer su isti par mjeseci prije pada bolnice radili kao policajci i u okviru toga obavljali neke dužnosti u bolnici.”[6]

Osim navedenog, Ženevska konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima, od 12. kolovoza 1949. godine, u članku 4. kaže: “Ratni zarobljenici, u smislu ove Konvencije, jesu osobe koje pripadaju jednoj od ovih kategorija, a koje su pale pod vlast neprijatelja: pripadnici oružanih snaga stranke sukoba, kao i pripadnici policije i dobrovoljačkih odreda koji ulaze u sastav tih oružanih snaga….”[7]

Dakle, sporan može biti status oštećenika Branka Lukende i Tomislava Hegeduša.

Za napomenuti je da se Branko Lukenda, Tomislav Hegeduš i Marko Mandić nalaze na popisu žrtava Ovčare, evidentirani kao nestale osobe. Ta činjenica je važna i stoga je bilo za očekivati da će ŽDO iz Vukovara još tijekom istrage inzistirati na saslušanju svjedoka koji su bili u bolnici, u vojarni i u hangaru na Ovčari, da bi se utvrdila ili otklonila dvojba jesu li žrtve ovoga postupka završile u dvorištu zgrade do bolnice ili kao žrtve Ovčare. Sporazum potpisan između Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i Tužilaštva za ratne zločine Srbije dopušta razmjenu dokaza, stoga nije postojala niti jedna formalno pravna prepreka za daljnje istraživanje ovoga zločina.

Sud nije prihvatio mišljenje ŽDO iz Vukovara da je optuženik postupao protivno odredbi čl. 3. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata. Prihvatio je stav ŽDO iz Vukovara da je optuženik postupao protivno odredbi čl. 75. st. 3. i 6. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Protokol I).

Sud je utvrdio da je optuženik postupao s umišljajem, da je bio svjestan svoga djela i da je htio izvršenje istoga. Taj stav temeljio je na iskazima svjedoka koji su govorili o postupanju optuženika kritične zgode u bolnici u Vukovaru i njegova odnosa prema oštećenicima žrtvama.

Mišljenja smo da je ŽDO iz Vukovara trebalo uložiti dodatni napor, zatražiti preotvaranje istrage i utvrđivanje jesu li navedene žrtve jedine žrtve koje se optuženiku mogu staviti na teret. Tim više jer se na snimkama pregledanim tijekom dokaznog postupka vide i druge žrtve koje se vode kao žrtve Ovčare, koje su ondje pronađene ili se još uvijek vode kao nestale.[8] Osim toga, činjenica je da su Ljiljana Mandić i Anica Lukenda, supruge žrtava, izrijekom rekle da im je važno saznati istinu o sudbini njihovih muževa, pronaći njihova tijela i dostojno ih sahraniti. Činjenica je da niti jedna od oštećenica u ovom postupku nije bila nazočna izricanju prvostupanjske presude. To se može shvatiti kao izraz njihova nezadovoljstva postignutim tijekom ovoga postupka. Unatoč činjenici da je postupak proveden pravno korektno on oštećenicama nije donio očekivane informacije o sudbini njihovih muževa.

Osim navedenog, suđenje u odsutnosti, unatoč mišljenju Vrhovnog suda RH, u konkretnom slučaju nije dovelo do kvalitativnog pomaka. Naime, kako između Državnog odvjetništva RH i nadležnog tužiteljstva u Bosni i Hercegovini nije potpisan sporazum o suradnji, kakvi postoje između DORH i tužiteljstava u Srbiji i Crnoj Gori, koji bi omogućavao razmjenu dokaza, predmet ne može biti ustupljen Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, gdje se optuženik nalazi. S obzirom da mu je suđeno u odsutnosti, presuda se po pravomoćnosti u Republici Hrvatskoj neće moći izvršiti u Bosni i Hercegovini, jer se mogu izvršiti samo one pravomoćne presude koje su donesene u nazočnosti optuženika.


[1] Rješenjem Županijskog suda u Vukovaru br. Kv-289/06, od 3. siječnja 2007., odlučeno je da će se opt. Kuzmiću suditi u odsutnosti. ŽDO iz Vukovara žalilo se na to rješenje, no Vrhovni sud RH je rješenjem br. I Kž 91/07, od 21. veljače 2007. godine, odbio žalbu kao neosnovanu.

[2] Presuda Županijskog suda u Vukovaru, br. K-16/01, od 15. srpnja 2010. godine, str. 14.

[3] Zapisnik s glavne rasprave Županijskog suda u Vukovaru od 7. travnja 2008. godine, str. 3 i 4.

[4] Zapisnik s glavne rasprave Županijskog suda u Vukovaru, od 18. lipnja 2008. godine, str. 3.

[5] Zapisnik s glavne rasprave Županijskog suda u Vukovaru, od 22. srpnja 2008. godine, iskaz Anke Furundžija.

[6] Zapisnik s glavne rasprave Županijskog suda u Vukovaru od 22. srpnja 2008. godine, str. 2.

[7] Narodne novine, Međunarodni propisi, br. 5/94.

[8] Na glavnoj raspravi pregledana su dva CD-a:

– na CD-u koji je predalo ŽDO iz Vukovara vide se snimci bolnice u Vukovaru dana 20. studenoga 1991. godine, razgovor majora tzv. JNA Veselina Šljivančanina sa predstavnikom Međunarodnog crvenog križa iz Geneve, iznošenje ranjenika iz bolnice i izlazak civila i osoblja bolnice;

– na CD-u koji je predala gđa Vesna Bosanac vide se snimci bolnice u Vukovaru dana 19. studenoga 1991. godine, iskaz koji su dali Đuro Šrenk i Ivan Herman, koji su ekshumirani iz masovne grobnice na Ovčari, iskaz koji je dao Jean Michel Nicolier, koji je nestao dana 20. studenoga 1991. u Vukovaru, uz koga se na snimci nalazi opt. Bogdan Kuzmić. Jean Michel Nicolier na popisu je žrtava s Ovčare.